SNOWPIERCER

Snowpiercer je veliki promašaj. To, naravno, i nije toliko loše. Bolje je biti veliki, ambiciozni promašaj nego mali, bezbjedni pogodak. Važno je pokrenuti pitanja čak i kada rješenje nije ponajbolje. Snowpiercer je jedan takav film. Doduše, ne leži svima, pogotovo završetak koji je od svega i najproblematičniji. Ali rijetko viđamo velike promašaje, kamoli pogotke, stoga Snowpiecer zaslužuje da se o njemu nešto i kaže. Riječ je o radikalnom prikazu savremenih političkih dilema, pri čemu Snowpiercer u stvari ponavlja stare, kontrakulturne greške, nažalost bauljajući u skoro poluvjekovnim ćorsokacima takozvane nove ljevice. Završetak pokazuje još jednom da u ključnim trenucima ljevica gubi snagu, hrabrost i pribranost, redukujući do apsurda stari slogan ’tražimo nemoguće’.

Ideološka polarizacija u ovom naučno-fantastičnom djelu oličena je u high-tech vozu koji je, nakon velike ekološke katastrofe, zamišljen u stalnom pokretu, budući da je kretanje neophodno kako bi se održao život u vagonima. Da li je to i fizički moguće može da omete ljubitelje realističnosti, ali voz koji stalno mora da ide napred jeste klasična alegorija modernog doba, i to više države nego samog kapitalizma, budući da bi ovaj drugi bio bolje oličen u automobilu, nego u ideološki ambivalentnoj lokomotivi. To je važno naglasiti iz više razloga, od kojih je prvi definitivno taj da glavni akteri u početku nisu ni svjesni protiv čega se bore, te ko im je, i da li im je, stvarni suparnik. Onda kada se suoče sa mnogo kompleksnijom stvarnošću od puke dihotomije prijatelj/neprijatelj, oni pribjegavaju eskapizmu kojim se i objašnjava promašenost filma.

Voz je, dakle, jedino mjesto na devastiranoj zemlji na kojoj (bar to isprva smatraju putnici) još uvijek ima života. Pritom je ponovljena tradicionalna klasna podjela, što može navesti na pogrešan utisak da je ovdje prvenstveno riječ o kritici kapitalizma. Međutim, princip uravnoteženosti, proceduralnosti i održanja života unutar voza, koji je blizak ekološkoj paradigmi, poprilično izmješta problematiku izvan ekonomske sfere i smješta je u političku. I sam glavni lik, Kurtis, predvodnik ponižene mase smještene u repu voza, prije svega cilja na osvajanje samog političkog vrha, same lokomotive, a ne tek buržoaskih vagona koje ona vuče. Vilford, mašinovođa, jeste glavna meta velike revolucije, budući da bi, bar je to bio Kurtisov stav, promjena vođstva, te uspostavljanje ljevičarskih principa u vozu, poput pravednije raspodjele i jednakosti uopšte, stavili tačku na distopiju i otklonili poniženost repa.

Filmski narativ ovdje u stvari otjelovljava društveni konflikt devetnaestog vijeka, onaj između radnika i kapitalista, pri čemu je glavno marksističko uvjerenje bilo da će samo preuzimanje sredstava proizvodnje riješiti sve nedostatke tadašnjeg privrednog sistema. Dvadeseti vijek suštinski je započeo ruskom revolucijom, gdje je upravo država, a ne društvo, pokušala da uspostavi gore spomenute Kurtisove principe. Danas, nakon propasti socijalističke i države blagostanja, možemo reći da se predskazanje Maksa Vebera obistinilo: možda neka socijalna revolucija može da ukloni preduzetnike, ali će se po svemu sudeći birokrate pokazati kao mnogo veća, nepremostiva prepreka. Naime, Veber je pokazao da je birokratija, možda i više od kapitalizma, izvor hijerarhije. Nadređeni i podređeni su jedini akteri u administraciji, a ona sama nezaobilazan faktor u svim društvenim reformama. Kapitalizam ili socijalizam, sasvim je svejedno iz birokratske perspektive, jer birokratija je ta koja održava odnose dominacije od antičkog Egipta do Sovjetskog Saveza i poslije njega, i svaka državna intervencija uvijek iziskuje autoritaran odnos, čak i ako je riječ o deregulaciji i privatizaciji, kamoli nacionalizaciji ili komandnoj ekonomiji.

To je upravo ono što Kurtis, i ljevica uopšte, uviđa nakon konačnog suočavanja u filmu: ma kakve da su njegove želje, ma koliko on bio pošten ili pravedan, te želje ne mogu biti sprovedene u djelo u potpunosti, jer Snowpiercer ne može da ostvari utopiju, samo nastavak uigravanja principa održanja i ravnoteže. Samim tim, i eventualni novi poredak suočio bi se sa tim da mora da čini nepravde, da stvara socijalne nejednakosti kako bi se održao. Kurtis bi morao da donosi teške i nesimpatične odluke, koje će pogoditi bar dio populacije u Snowpierceru. Potpunu jednakost i sasvim pravednu raspodjelu nikad neće uspostaviti, budući da državna intervencija iziskuje upravo dominaciju da bi bila sprovedena. Kurtis shvata da je unutar Snowpiercera nemoguće ispraviti neku nepravdu bez nastanka novih komplikacija. U složenim društvima revolucija je samo lijepa priča. Ovim se opravdava građanska apatija u savremenim društvima, ideja da se ne može učiniti mnogo pa samim tim ne mora ni malo, a ponajbolje bi bilo da se od političkog djelovanja sasvim odustane. Opozicija neće dovesti do poželjnih novina, pa je možda treba sasvim rasformirati. To je ono što se suštinski i čini u Snowpierceru. U trenutku kada ljevica shvata da mora da uprlja ruke kako bi se izborila tek za mrvice, kada je sveobuhvatna revolucija nemoguć san, kada napokon mora da počne da se radi a ne mašta, ljevica odbija da se uhvati u koštac sa postojećim.

Optužba za knuthamsunovski, romantičarski i desničarski povratak prirodi, na ljevičarsku kohabitaciju sa konzervativnim ideologijama, na potpuno uništenje korumpiranog poretka i povratak na prirodno, predmoderno stanje, na potpuni početak, bila bi olaka kritika filma. Ne, ono što je mnogo veća greška jeste gotovo permanentna nezrelost ljevice da napokon preuzme poluge vlasti i radi sa onim što ima, radi ono što može. Umjesto toga ona u potpunosti bježi od odgovornosti, izigravajući ideološko čistunstvo i sveopšte razočaranje. Kurtis je mogao da ukloni Vilforda (štaviše, ovaj mu je sam ponudio mjesto, što je još jedan pokazatelj da je Snowpiercer prije svega teorija države a ne kapitalizma) i bar djelimično ispravi rigidnu klasnu podjelu, kastinsku hijerarhiju, uvede neki održivi oblik preraspodjele i slično. Riječju, mogao je svima da ponudi raznovrsnije ‘obroke’, mogao je umjesto svega ili ničega da izabere nešto. Umjesto ‘konačnog rješenja’ mogao je da uradi ono što je moguće uraditi. Ali to je sve previše složeno, mnogo teže, previše odgovorno, mnogo manje optimistično a više realistično, nego što bi ljevičarska djetinjasta ideologija željela. Zbog toga će svi oni koji uvide da je Kurtis prelako odbacio svoj put, olako odbacio kompleksne obaveze, stvaran život, označiti Snowpiercer kao veliki promašaj.

Ove godine se pojavio jedan donekle sličan film - NOAH. Ako zanemarimo sve nedostatke tog filma, nova postmoderna saga o Noju i njegovoj barci pokazuje se nešto superiornijom u odnosu na Snowpiercer. Naime, u filmu Noje želi ono što stoji implicitno u Snowpierceru - želi da uništi kompletno čovječanstvo i Zemlju potpuno vrati životinjama. To podrazumijeva i samouništenje njega i njegove porodice. On vjeruje da nije samo potopljeno stanovništvo kontaminirano, nego da to podjednako važi i za njega samog. Reformacija čovječanstva je za Noja nemoguća. Njegova žena, naprotiv, prihvata grijeh kao neizostavnu stvar, nešto što je dio ljudske prirode, i ne može da se eliminiše. Ona bira život i čovjeka takvog kakav jeste, dok Kurtis i Noje žive u nekim imaginarnim svjetovima. Najlakše je odustati, vjerovati da apsolutno ništa ne može da se uradi, stoga ne mora ni da se pokušava. Samo se moramo zapitati kome odgovara takva anemična i neodgovorna ljevica, nesposobna da se uhvati u koštac sa složenom stvarnošću. Noje shvata svoju grešku, na kraju krajeva, on i Vilford su stvaraoci. Kurtis, nažalost, ostaje politički maloljetan.