Serija koja je isprva sve privukla svojom inteligencijom i svježinom na kraju je mnoge zbunila svojom završnom epizodom. Razočarenje, sumnjičavost i kvazianalize moraju biti odstranjeni - ovo je najbolja serija svih vremena. Vaskrsavam blog kako bih jednim tekstom razuvjerio razne nevjernike i objasnio neprocjenjivu vrijednost Istinskog detektiva. Jer već tu imamo problem, naime, naslov prevode kao Pravi detektiv, a ne ono što stvarno i znači - istinski. Jer ovo nije tek neka policijska drama, ovo je filozofska avantura, koja lupa šamarčinu savremenim intelektualnim tendencijama, i umnogome rekonstruiše američku pop kulturu u fantastičnom finalu serije.
Za početak bi valjalo naglasiti da je problem kod svih dosadašnjih razmatranja Istinskog detektiva taj što autori koriste polovični ili falični metodološki okvir, ili taj okvir uopšte nemaju. Npr, zamislite da pišete neki članak o ženskim likovima u slešer hororima, i naglasite da je vaš metodološki okvir u stvari teorija roda, a onda napravite početničku grešku koju praktikuju gušteri s prve godine studija: naime, nemate pojma o teoriji roda. Naravno, možemo reći da je sve to drkađon diskurs, ali i za to je potreban određen broj ganglija da bi se razumjelo, a da ne ispadnete puki amater i stvorite neki raskupusani kategorijalni aparat, gdje se ne zna šta su babe a šta žabe.
Naravno, nije ovo naučni rad i mi ćemo se kratko pozabaviti onim što čini osnovni okvir Istinskog detektiva, ta vječna borba između dobra i zla, oličena u ljudskim vrijednostima pesimizma ili optimizma. Da li je američka kultura optimistička? To pitanje uvodi malu zamjenu teza, budući da ne znam ni za jednu kulturu na ovoj planeti, sem izumrle tračanske, za koju možemo reći da je pesimistička. A čak ni Tračani nisu suštinski bili pesimisti, budući da su plakali kad su se ljudi rađali, jer su znali da su došli na ovu prokletu planetu, ali su slavili kad su ljudi umirali, pošto odlaze na neki bolji svijet. Ali praktično gledano, život na Zemlji za njih je bio Pakao koji se jednostavno mora preživjeti. Sem Tračana, mislim da istorija ne pamti neka pesimistička carstva, sem u nekim periodima kada su ta carstva već bila na ivici da propadnu, ili su već propala. Dakle, države i kulture u punoj snazi su maltene a priori optimističke, odnosno to je ono što preovlađuje.
Međutim, američka kultura je specifična po tome što definitivno ima najveći broj mračnjaka nego što je to bilo koje carstvo ranije imalo. Jedna od najčudnijih, gotovo fantastičnih činjenica o Americi, jeste da je ona izrodila podjednako ljude kojima su puna usta hvale o američkom snu, kao i buljuk kritičara koji su takav pogled na život prezirali. Niko nije bolje pljuvao Ameriku od samih Amerikanaca. Ako pogledate američku književnost, uvidjećete da je to jedna alkoholičarka književnost, sa gomilom pijandura i nastranih tipova, kojima teško može da prismrdi bilo koja druga književnost. Kroz njih je prošlo više viskija nego što je obala Kalifornije vidjela morske vode. Da ne pričamo i o sklonošću samoubistvu jednog Hemingveja, i njegovom maestralnom djelu Starac i more, što čita gotovo svaki školarac, i koliko je to jedna vrhunski sumorna priča. Edgar Alan Po ili Lavkraft se jednostavno nikad neće roditi u Srbiji, i to valjda dovoljno govori o tenziji između pesimizma i optimizma u američkoj kulturi.
Ali to nas ne smije navesti na drugu početničku grešku, da kulturu izjednačimo sa njenim stvaraocima, a ne i sa publikom. Možemo lako da nalupetamo da Hičkok (ili Bukovski) nije Amerikanac, pa kao stoga ne pripada američkoj kulturi (jer onda joj ne pripadaju ni Švarceneger ili Nikol Kidman), ali to bi bila glupost svjetskih razmjera. Danas, kad kažete Holivud XX vijeka svako će spomenuti Hičkoka. Hičkok, Kubrik, Kum, Apocalypse now, Rozmarina beba, Lovac na jelene, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Exorcist, Easy Rider, Alien, nude pesimističke i/ili moralno uznemirujuće predstave američkog društva, a svi spomenuti filmovi i režiseri našli su se među najgledanijim filmovima, i postali kultni klasici. Npr, možda je Prljavi Hari pragmatik, ali samo naivčina bi izjednačavala pragmatizam sa optimizmom (prvo je samo instrumentalizam, drugo je vrijednosni sistem) - prije bi se reklo da je Hari prljavi pragmatik. Ko još pamti Barbru Strejsend, ili neke Kleopatre, kad pričamo o američkoj kulturi ona je razapeta između dva pola. Holivud će snimiti i Biodome i Se7en, ali priznaćete, pamtiće se samo Se7en.
Treća greška bi se nadovezala na to, jer onaj ko bi kulturu proglašavao optimističkom, sem zanemarivanja gledanosti/čitanosti i naglašavanja samog volumena optimističke robe, očigledno ne bi znao da razlikuje kategoriju kulture od propagande. Najbolji primjer tenzije je još jedan Finčerov film Fight club, gdje jedan od likova radi kao projekcionista u bioskopu, te u sklopu crtaća ubaci po koji kadar vozdignute kurčine, čisto da podsjeti šta je filmski san a šta java. Jer pobogu, kad bi neko gledao Šotrine filmove i serije pomislio bi da je i srpska kultura ultraoptimistička! No, takva greška bi se potkrala samo neukom laiku, koji em ne zna da publika itekako učestvuje u konstrukciji jedne kulture, kao i da propaganda i kultura nisu isti pojmovi, em da je Srbija suštinski ‘carstvo‘ u krizi. Odatle i kurčina u crtaću, odatle i heavy metal, odatle Hendriks, Dorsi, Dilan, odatle Marilyn Manson i mnogi drugi, a naspram Britni, Kristine i Bijonse. Možda je još snažniji primjer pesimizam sa optimističkim naslovom, oličen u pjesmi Born in the USA, gdje se Springstin svjesno i cinično poigrava sa refrenom. Pročitajte tekst pjesme i sve će vam biti jasno, kad biste samo slušali refren pomislili bi da je riječ o još jednoj patrijotskoj smutljavini.
Jer šta je realnost u SAD, sem gomile poremećenih serijskih ubica, koje jedna zdrava optimistička kultura teško da može da iznjedri tek tako, imamo milione beskućnika, pregršt rednek stejtova sa kojekakvim KKK grupama, suludim sektama itd, do čuvene cifre koju je Majkl Mur iskopao sa 11.000 ubistava godišnje, naspram jedva par stotina u Njemačkoj i drugim evropskim državama. Je li to optimistička zemlja, zemlja genocida nad Indijancima i porobljavanja crnaca, to mora neko da se zajebava! Povrh svega, imamo i savremene primjere, gdje moralne spodobe obuzimaju milione gledalaca tako da praktično navijaju za njih. U serijama kao što su Breaking Bad i Game of Thrones praktično nema krštenog ljudskog bića, a svi blenu kao telad u šarena vrata, iščekujući nečiju estetizovanu smrt, sladostrasno slaveći potpuno moralno posrnuće. Amerikanci itekako razumiju Volta i njemu slične, jer znaju gdje žive, nije BB džaba jedna od najgledanijih serija ikada, jer je najveći i najnesposobniji mediokriteti gledaju. Da je to jedna optimistička kultura ona bi našla mnogo konstruktivnija rješenja za takve društvene probleme, ali to ne čini, i daleko je od čuvenog američkog sna, a puka bezdušna borba za moć u tim serijama je jasan pokazatelj. Jaganjci su u Americi odavno utihnuli, Hanibal Lektor je faca.
Time smo, nadam se, prikazali opšti društveni kontekst onakav kakav stvarno jest, ni optimistički ni pesimistički, već realno agnostički, razapet između crnog i bijelog, zauvijek, za sve vijeke vijekova, amin. Istinski detektiv djeluje kao najkonkretnija elaboracija pesimizma sve do omrznute, a u stvari savršeno logične, posljednje epizode, koja ukazuje na glavne probleme intelektualnog pesimizma. Druga izuzetno značajna stvar, jeste što Istinski detektiv otjelovljava polarizaciju o kojoj smo gore govorili, pri čemu za razliku od Finčerovog Fight cluba, nakon crtaća za odrasle ateiste i kvaziintelektualce, Picolato vadi kadar rednek-hrišćansko-optimističke kurčine. Scenarista Picolato pokazao je izuzetan dar za sprdačinu kosmičkih razmjera, i ne sjećam se da li sam ikada vidio išta slično, toliko fenomenalno odvažno. Naime, za razliku od klasične pop kulture, koja uz kokice nudi nešto zatupaste zabave i po koje gole dojke, Picolato čini ono što nijedan producent nikad ne bi svjesno dozvolio: apsolutno vrijeđa gledaoca. Ako smatrate da je finale uvrijedilo vašu inteligenciju, znajte da je to i bio cilj. Picolato je imao tolika muda da čak prije finala saopšti nešto tipa ‘pa zar stvarno mislite da mi planiramo da vas nešto u posljednjem trenutku prevarimo, ma sve je čisto, mi brinemo o publici‘ blablatruć. I onda zabija do balčaka. I nekima još bridi dupe.
Što se prve stvari tiče, neću da ponavljam sve intelektualne masturbacije Rasta Kola, spomenuću samo jednu, onu kada priča o tome da ljudi umišljaju da su svjesne individue, i da ne shvataju ništavnost sopstvenog postojanja. Picolato u finalu serije suštinski ne protivrječi Rastu, samo istinski sprovodi tu filozofiju u djelo. Jer sve do tada Rast nastupa kao apsolutna, neumoljiva individua, iz Dekartovog šinjela ‘Mislim, dakle postojim‘, navodno samosvjesno trabunjajući gorde monologe u kojem on superiorno posmatra vječno kružno truljenje sa neke apstraktne distance. U tom smislu, Rast je nevjerovatna ”muškarčina”, on je Muškarac sa velikim M, Individua sa velikim I. On je taj univerzalan čovjek sa univerzalnom perspektivom, on govori iz jedne neprikosnovene pozicije, koju savremena filozofija, upravo intelektualni pesimizam - napušta, kritikuje, bori se protiv njega. Razum i samosvijest kao porobljavajući evrocentrični fašistoidni fenomeni. Sasvim je licemjerno da govorite kako niko u stvari nije individua, svi su nobody, ali da istovremeno vi lično niste taj nobody. Niče je bio pošten, čovjek je poludio na vrijeme, imao je 45-6 godina, možda isto kao i Rast nakon sedamnaestogodišnje potrage, kada je zagrlio išibanog konja, dal‘ u Veneciji, Torinu ili tako neđe, i rekao zbogom razumu, životareći kao tele narednih desetak godina do smrti. Poštena smrt jednog nihiliste, najpoštenija moguća, blago onom ko rano poludi!
I upravo u posljednjoj epizodi Rast prestaje da bude samosvjestan, i on upada u vječno ponavljanje i gubi ulogu suverenog posmatrača koji se podsmijeva nekom tamo hrišćanskom stadu. Ne znam kako finale onda može biti razočaravajuće. Ono je skinulo Rasta sa intelektualnog pijedestala, nakon što je zagrlio konjinu Erola. Pesimizam je istinski kompletiran, istinski detektovan. Podsjetimo se par glavnih trenutaka u seriji, koja se strukturno sastoji iz dva spljoštena kruga, pri čemu nakon oba ciklusa kompletna zločinačka banda nije raskrinkana, je pesimista ne vjeruje u progres, odatle i flat cikličnost. Nakon prvog kruga Rast i Marti pronalaze Redžija, klasičnu rednek budaletinu koja trtlja ‘Time is a flat circle‘, ali što je još važnije, ima tetoviran lik osobe koja ima sklopljene ruke kao da se moli, i ta osoba nedoljivo podsjeća na Rasta. U finalu (odnosno kraju drugog kruga, pošto finale kod pesimista realno ne može da postoji), u konačnom suočavanju Erol naziva Rasta ‘malim sveštenikom‘ koji je poslao njegovog pajtosa u Karkosu, i usput mu predlaže da skine masku koju nosi, što je vrlo jasna poruka ako znamo da se pozorišna maska na latinskom naziva persona, iliti ličnost. Odbaciti ličnost, odstraniti ljudsko, suviše ljudsko, poludjeti kao Niče, prestati biti individua, postati stvarno nobody, to je istinsko praktikovanje pesimizma: ne mislim, stoga ne postojim. Odbaciti razum, Hegela, Šopenhauerovog mrskog neprijatelja. To jest, mogu nešto da trućam u bolnici, al to je manje relevantno, pošto su maske zbačene, otkrivena je istina, zagrliću svog konja Martija da me odvede ko zna gdje pod okriljem noći pune zvijezda. Samo to je pošteno, a ne kvaziintelektualno proseravanje kako individualizam ne postoji sem u mom dražesnom slučaju, ja, ja, ja pa ja, ja sam individua, i niko više, svi su budale osim mene, ja nudim konačna objašnjenja, ja sam svemogući tumač. Pesimista jednostavno nema pravo na to, a da ne ispadne licemjer. Picolato je to u potpunosti shvatio, i svaka čast.
U sklopu svega ovoga, pogotovo tenzije između pesimizma i optimizma, jasno je da je to čisto otjelovljenje američke pop kulture. Nije Istinski detektiv ni prvi ni posljednji koji je imao optimističan završetak, Picolato ga je samo učinio kurčevito ironičnim. Uzmite bilo koji od filmova koje sam već nabrajao, velika većina se sastoji od uzdizanja nekog monstruma, bio to demon u Exorcistu ili Osmi putnik, ili gomila slešera iz kojih je proizašao i Erol, i taj monstrum predstavlja namračnije ljudske ili neljudske elemente. U slučaju Aliena, on je zlo iz svemira koje neka korporacija želi da iskoristi zarad imperijalizma, dok su koljači u slešerima bezumna nakaradna stvorenja koja rasturaju sve pred sobom. No Exorcist možda nudi najplastičnije rješenje, jer se zasniva na famoznoj negativnoj teologiji. Naime, sveštenika koji je izgubio vjeru više nikakva vjeronauka ne može da povrati pod okrilje crkve, nego se to odrađuje okolnim putem, tako što prvo povjeruješ u demona. Zlo je za sveštenika u Exorcistu posrednik ka religioznoj rehabilitaciji, osnaženju vjere, Đavo je put ka Bogu, pesimizam je poslužio kao kvočka za izlaganje optimističkog jajeta - to je negativna teologija. I u slešerima to nadljudsko zlo na kraju biva pobijeđeno, ma koliko tokom čitavog filma izgledalo kao da ništa ne može da ga ubije.
Pesimizam i optimizam su u američkoj pop kulturi, a i u samom životu, povezani na različite i nevjerovatne načine, uvijek prožeti, uvijek ruku pod ruku, nikad izolovani, biće i nebiće, crno i bijelo, jing i jang, ništa novo pod kapom nebeskom. To je složen a ne prost odnos dža bu. U slučaju Istinskog detektiva, sem očigledne sprdačine za kvaziintelektualcima i ateistima na koju sam ukazao gore, i koju je lik Rasta fenomenalno otjelovio, Erol kao incest rednek na kubni metar retardinjo, koji drpa sestru i fura šekspir ingliš spiku, nešto ljepši od Džejsona al‘ podjednako umobolan, je zaebancija sa navodnim pesimistima koji se još uvijek licemjerno drže svog precious individualizma, koji seru o besmisli kosmosa ali hoće da im jedna serija ponudi sliku kompletnog True Detective univerzuma, koji što bi se reklo ne vole čovječanstvo ali vole sami sebe, i ne vole stvarnu kosmološku problematiku ali vole kada neko uzme olovku u ruke i uradi isto što i biblijski Bog - stvori mjesto, radnju i likove, alfu i omegu, i odmori sedmi dan. Pa se ti pseudopesimisti iznerviraju kad, kao i u stvarnosti, zafali omega. Čitava planeta čekala nekog prezajebanog, elokventnog, obrazovanog, goreg od Hanibala Lektora, a dobila idiota koji imitira engleski akcenat, Entoni Hopkins da mu pozavidi. Čekali da Rast još jednom trijumfuje u svojim misaonim masturbacijama, a Picolato im se usro u život, pun hrišćanske ljubavi, normalno, the light is winning, i te fore, fenomenalno. Možete reći da takav kraj seriji stoji kao piletu sisa, ali istinitije je reći da joj stoji kao piletu kurčina. Jer, kao što rekoh, ako ne vjerujete u progres, zašto onda licemjerno tražite da priča napreduje i da bude zaokružena? To je vrlo zanimljiva in your face kurčina od strane Picolata, zavodljivog majstora koji je osobama koje misle da je Trirovo ‘Chaos reigns‘ neka duboka filozofija podvalio isti slogan u finalu serije. Apsolutno fantastično. Gospodine Picolato, moj naklon.
Za početak bi valjalo naglasiti da je problem kod svih dosadašnjih razmatranja Istinskog detektiva taj što autori koriste polovični ili falični metodološki okvir, ili taj okvir uopšte nemaju. Npr, zamislite da pišete neki članak o ženskim likovima u slešer hororima, i naglasite da je vaš metodološki okvir u stvari teorija roda, a onda napravite početničku grešku koju praktikuju gušteri s prve godine studija: naime, nemate pojma o teoriji roda. Naravno, možemo reći da je sve to drkađon diskurs, ali i za to je potreban određen broj ganglija da bi se razumjelo, a da ne ispadnete puki amater i stvorite neki raskupusani kategorijalni aparat, gdje se ne zna šta su babe a šta žabe.
Naravno, nije ovo naučni rad i mi ćemo se kratko pozabaviti onim što čini osnovni okvir Istinskog detektiva, ta vječna borba između dobra i zla, oličena u ljudskim vrijednostima pesimizma ili optimizma. Da li je američka kultura optimistička? To pitanje uvodi malu zamjenu teza, budući da ne znam ni za jednu kulturu na ovoj planeti, sem izumrle tračanske, za koju možemo reći da je pesimistička. A čak ni Tračani nisu suštinski bili pesimisti, budući da su plakali kad su se ljudi rađali, jer su znali da su došli na ovu prokletu planetu, ali su slavili kad su ljudi umirali, pošto odlaze na neki bolji svijet. Ali praktično gledano, život na Zemlji za njih je bio Pakao koji se jednostavno mora preživjeti. Sem Tračana, mislim da istorija ne pamti neka pesimistička carstva, sem u nekim periodima kada su ta carstva već bila na ivici da propadnu, ili su već propala. Dakle, države i kulture u punoj snazi su maltene a priori optimističke, odnosno to je ono što preovlađuje.
Međutim, američka kultura je specifična po tome što definitivno ima najveći broj mračnjaka nego što je to bilo koje carstvo ranije imalo. Jedna od najčudnijih, gotovo fantastičnih činjenica o Americi, jeste da je ona izrodila podjednako ljude kojima su puna usta hvale o američkom snu, kao i buljuk kritičara koji su takav pogled na život prezirali. Niko nije bolje pljuvao Ameriku od samih Amerikanaca. Ako pogledate američku književnost, uvidjećete da je to jedna alkoholičarka književnost, sa gomilom pijandura i nastranih tipova, kojima teško može da prismrdi bilo koja druga književnost. Kroz njih je prošlo više viskija nego što je obala Kalifornije vidjela morske vode. Da ne pričamo i o sklonošću samoubistvu jednog Hemingveja, i njegovom maestralnom djelu Starac i more, što čita gotovo svaki školarac, i koliko je to jedna vrhunski sumorna priča. Edgar Alan Po ili Lavkraft se jednostavno nikad neće roditi u Srbiji, i to valjda dovoljno govori o tenziji između pesimizma i optimizma u američkoj kulturi.
Ali to nas ne smije navesti na drugu početničku grešku, da kulturu izjednačimo sa njenim stvaraocima, a ne i sa publikom. Možemo lako da nalupetamo da Hičkok (ili Bukovski) nije Amerikanac, pa kao stoga ne pripada američkoj kulturi (jer onda joj ne pripadaju ni Švarceneger ili Nikol Kidman), ali to bi bila glupost svjetskih razmjera. Danas, kad kažete Holivud XX vijeka svako će spomenuti Hičkoka. Hičkok, Kubrik, Kum, Apocalypse now, Rozmarina beba, Lovac na jelene, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Exorcist, Easy Rider, Alien, nude pesimističke i/ili moralno uznemirujuće predstave američkog društva, a svi spomenuti filmovi i režiseri našli su se među najgledanijim filmovima, i postali kultni klasici. Npr, možda je Prljavi Hari pragmatik, ali samo naivčina bi izjednačavala pragmatizam sa optimizmom (prvo je samo instrumentalizam, drugo je vrijednosni sistem) - prije bi se reklo da je Hari prljavi pragmatik. Ko još pamti Barbru Strejsend, ili neke Kleopatre, kad pričamo o američkoj kulturi ona je razapeta između dva pola. Holivud će snimiti i Biodome i Se7en, ali priznaćete, pamtiće se samo Se7en.
Treća greška bi se nadovezala na to, jer onaj ko bi kulturu proglašavao optimističkom, sem zanemarivanja gledanosti/čitanosti i naglašavanja samog volumena optimističke robe, očigledno ne bi znao da razlikuje kategoriju kulture od propagande. Najbolji primjer tenzije je još jedan Finčerov film Fight club, gdje jedan od likova radi kao projekcionista u bioskopu, te u sklopu crtaća ubaci po koji kadar vozdignute kurčine, čisto da podsjeti šta je filmski san a šta java. Jer pobogu, kad bi neko gledao Šotrine filmove i serije pomislio bi da je i srpska kultura ultraoptimistička! No, takva greška bi se potkrala samo neukom laiku, koji em ne zna da publika itekako učestvuje u konstrukciji jedne kulture, kao i da propaganda i kultura nisu isti pojmovi, em da je Srbija suštinski ‘carstvo‘ u krizi. Odatle i kurčina u crtaću, odatle i heavy metal, odatle Hendriks, Dorsi, Dilan, odatle Marilyn Manson i mnogi drugi, a naspram Britni, Kristine i Bijonse. Možda je još snažniji primjer pesimizam sa optimističkim naslovom, oličen u pjesmi Born in the USA, gdje se Springstin svjesno i cinično poigrava sa refrenom. Pročitajte tekst pjesme i sve će vam biti jasno, kad biste samo slušali refren pomislili bi da je riječ o još jednoj patrijotskoj smutljavini.
Jer šta je realnost u SAD, sem gomile poremećenih serijskih ubica, koje jedna zdrava optimistička kultura teško da može da iznjedri tek tako, imamo milione beskućnika, pregršt rednek stejtova sa kojekakvim KKK grupama, suludim sektama itd, do čuvene cifre koju je Majkl Mur iskopao sa 11.000 ubistava godišnje, naspram jedva par stotina u Njemačkoj i drugim evropskim državama. Je li to optimistička zemlja, zemlja genocida nad Indijancima i porobljavanja crnaca, to mora neko da se zajebava! Povrh svega, imamo i savremene primjere, gdje moralne spodobe obuzimaju milione gledalaca tako da praktično navijaju za njih. U serijama kao što su Breaking Bad i Game of Thrones praktično nema krštenog ljudskog bića, a svi blenu kao telad u šarena vrata, iščekujući nečiju estetizovanu smrt, sladostrasno slaveći potpuno moralno posrnuće. Amerikanci itekako razumiju Volta i njemu slične, jer znaju gdje žive, nije BB džaba jedna od najgledanijih serija ikada, jer je najveći i najnesposobniji mediokriteti gledaju. Da je to jedna optimistička kultura ona bi našla mnogo konstruktivnija rješenja za takve društvene probleme, ali to ne čini, i daleko je od čuvenog američkog sna, a puka bezdušna borba za moć u tim serijama je jasan pokazatelj. Jaganjci su u Americi odavno utihnuli, Hanibal Lektor je faca.
Time smo, nadam se, prikazali opšti društveni kontekst onakav kakav stvarno jest, ni optimistički ni pesimistički, već realno agnostički, razapet između crnog i bijelog, zauvijek, za sve vijeke vijekova, amin. Istinski detektiv djeluje kao najkonkretnija elaboracija pesimizma sve do omrznute, a u stvari savršeno logične, posljednje epizode, koja ukazuje na glavne probleme intelektualnog pesimizma. Druga izuzetno značajna stvar, jeste što Istinski detektiv otjelovljava polarizaciju o kojoj smo gore govorili, pri čemu za razliku od Finčerovog Fight cluba, nakon crtaća za odrasle ateiste i kvaziintelektualce, Picolato vadi kadar rednek-hrišćansko-optimističke kurčine. Scenarista Picolato pokazao je izuzetan dar za sprdačinu kosmičkih razmjera, i ne sjećam se da li sam ikada vidio išta slično, toliko fenomenalno odvažno. Naime, za razliku od klasične pop kulture, koja uz kokice nudi nešto zatupaste zabave i po koje gole dojke, Picolato čini ono što nijedan producent nikad ne bi svjesno dozvolio: apsolutno vrijeđa gledaoca. Ako smatrate da je finale uvrijedilo vašu inteligenciju, znajte da je to i bio cilj. Picolato je imao tolika muda da čak prije finala saopšti nešto tipa ‘pa zar stvarno mislite da mi planiramo da vas nešto u posljednjem trenutku prevarimo, ma sve je čisto, mi brinemo o publici‘ blablatruć. I onda zabija do balčaka. I nekima još bridi dupe.
Što se prve stvari tiče, neću da ponavljam sve intelektualne masturbacije Rasta Kola, spomenuću samo jednu, onu kada priča o tome da ljudi umišljaju da su svjesne individue, i da ne shvataju ništavnost sopstvenog postojanja. Picolato u finalu serije suštinski ne protivrječi Rastu, samo istinski sprovodi tu filozofiju u djelo. Jer sve do tada Rast nastupa kao apsolutna, neumoljiva individua, iz Dekartovog šinjela ‘Mislim, dakle postojim‘, navodno samosvjesno trabunjajući gorde monologe u kojem on superiorno posmatra vječno kružno truljenje sa neke apstraktne distance. U tom smislu, Rast je nevjerovatna ”muškarčina”, on je Muškarac sa velikim M, Individua sa velikim I. On je taj univerzalan čovjek sa univerzalnom perspektivom, on govori iz jedne neprikosnovene pozicije, koju savremena filozofija, upravo intelektualni pesimizam - napušta, kritikuje, bori se protiv njega. Razum i samosvijest kao porobljavajući evrocentrični fašistoidni fenomeni. Sasvim je licemjerno da govorite kako niko u stvari nije individua, svi su nobody, ali da istovremeno vi lično niste taj nobody. Niče je bio pošten, čovjek je poludio na vrijeme, imao je 45-6 godina, možda isto kao i Rast nakon sedamnaestogodišnje potrage, kada je zagrlio išibanog konja, dal‘ u Veneciji, Torinu ili tako neđe, i rekao zbogom razumu, životareći kao tele narednih desetak godina do smrti. Poštena smrt jednog nihiliste, najpoštenija moguća, blago onom ko rano poludi!
I upravo u posljednjoj epizodi Rast prestaje da bude samosvjestan, i on upada u vječno ponavljanje i gubi ulogu suverenog posmatrača koji se podsmijeva nekom tamo hrišćanskom stadu. Ne znam kako finale onda može biti razočaravajuće. Ono je skinulo Rasta sa intelektualnog pijedestala, nakon što je zagrlio konjinu Erola. Pesimizam je istinski kompletiran, istinski detektovan. Podsjetimo se par glavnih trenutaka u seriji, koja se strukturno sastoji iz dva spljoštena kruga, pri čemu nakon oba ciklusa kompletna zločinačka banda nije raskrinkana, je pesimista ne vjeruje u progres, odatle i flat cikličnost. Nakon prvog kruga Rast i Marti pronalaze Redžija, klasičnu rednek budaletinu koja trtlja ‘Time is a flat circle‘, ali što je još važnije, ima tetoviran lik osobe koja ima sklopljene ruke kao da se moli, i ta osoba nedoljivo podsjeća na Rasta. U finalu (odnosno kraju drugog kruga, pošto finale kod pesimista realno ne može da postoji), u konačnom suočavanju Erol naziva Rasta ‘malim sveštenikom‘ koji je poslao njegovog pajtosa u Karkosu, i usput mu predlaže da skine masku koju nosi, što je vrlo jasna poruka ako znamo da se pozorišna maska na latinskom naziva persona, iliti ličnost. Odbaciti ličnost, odstraniti ljudsko, suviše ljudsko, poludjeti kao Niče, prestati biti individua, postati stvarno nobody, to je istinsko praktikovanje pesimizma: ne mislim, stoga ne postojim. Odbaciti razum, Hegela, Šopenhauerovog mrskog neprijatelja. To jest, mogu nešto da trućam u bolnici, al to je manje relevantno, pošto su maske zbačene, otkrivena je istina, zagrliću svog konja Martija da me odvede ko zna gdje pod okriljem noći pune zvijezda. Samo to je pošteno, a ne kvaziintelektualno proseravanje kako individualizam ne postoji sem u mom dražesnom slučaju, ja, ja, ja pa ja, ja sam individua, i niko više, svi su budale osim mene, ja nudim konačna objašnjenja, ja sam svemogući tumač. Pesimista jednostavno nema pravo na to, a da ne ispadne licemjer. Picolato je to u potpunosti shvatio, i svaka čast.
U sklopu svega ovoga, pogotovo tenzije između pesimizma i optimizma, jasno je da je to čisto otjelovljenje američke pop kulture. Nije Istinski detektiv ni prvi ni posljednji koji je imao optimističan završetak, Picolato ga je samo učinio kurčevito ironičnim. Uzmite bilo koji od filmova koje sam već nabrajao, velika većina se sastoji od uzdizanja nekog monstruma, bio to demon u Exorcistu ili Osmi putnik, ili gomila slešera iz kojih je proizašao i Erol, i taj monstrum predstavlja namračnije ljudske ili neljudske elemente. U slučaju Aliena, on je zlo iz svemira koje neka korporacija želi da iskoristi zarad imperijalizma, dok su koljači u slešerima bezumna nakaradna stvorenja koja rasturaju sve pred sobom. No Exorcist možda nudi najplastičnije rješenje, jer se zasniva na famoznoj negativnoj teologiji. Naime, sveštenika koji je izgubio vjeru više nikakva vjeronauka ne može da povrati pod okrilje crkve, nego se to odrađuje okolnim putem, tako što prvo povjeruješ u demona. Zlo je za sveštenika u Exorcistu posrednik ka religioznoj rehabilitaciji, osnaženju vjere, Đavo je put ka Bogu, pesimizam je poslužio kao kvočka za izlaganje optimističkog jajeta - to je negativna teologija. I u slešerima to nadljudsko zlo na kraju biva pobijeđeno, ma koliko tokom čitavog filma izgledalo kao da ništa ne može da ga ubije.
Pesimizam i optimizam su u američkoj pop kulturi, a i u samom životu, povezani na različite i nevjerovatne načine, uvijek prožeti, uvijek ruku pod ruku, nikad izolovani, biće i nebiće, crno i bijelo, jing i jang, ništa novo pod kapom nebeskom. To je složen a ne prost odnos dža bu. U slučaju Istinskog detektiva, sem očigledne sprdačine za kvaziintelektualcima i ateistima na koju sam ukazao gore, i koju je lik Rasta fenomenalno otjelovio, Erol kao incest rednek na kubni metar retardinjo, koji drpa sestru i fura šekspir ingliš spiku, nešto ljepši od Džejsona al‘ podjednako umobolan, je zaebancija sa navodnim pesimistima koji se još uvijek licemjerno drže svog precious individualizma, koji seru o besmisli kosmosa ali hoće da im jedna serija ponudi sliku kompletnog True Detective univerzuma, koji što bi se reklo ne vole čovječanstvo ali vole sami sebe, i ne vole stvarnu kosmološku problematiku ali vole kada neko uzme olovku u ruke i uradi isto što i biblijski Bog - stvori mjesto, radnju i likove, alfu i omegu, i odmori sedmi dan. Pa se ti pseudopesimisti iznerviraju kad, kao i u stvarnosti, zafali omega. Čitava planeta čekala nekog prezajebanog, elokventnog, obrazovanog, goreg od Hanibala Lektora, a dobila idiota koji imitira engleski akcenat, Entoni Hopkins da mu pozavidi. Čekali da Rast još jednom trijumfuje u svojim misaonim masturbacijama, a Picolato im se usro u život, pun hrišćanske ljubavi, normalno, the light is winning, i te fore, fenomenalno. Možete reći da takav kraj seriji stoji kao piletu sisa, ali istinitije je reći da joj stoji kao piletu kurčina. Jer, kao što rekoh, ako ne vjerujete u progres, zašto onda licemjerno tražite da priča napreduje i da bude zaokružena? To je vrlo zanimljiva in your face kurčina od strane Picolata, zavodljivog majstora koji je osobama koje misle da je Trirovo ‘Chaos reigns‘ neka duboka filozofija podvalio isti slogan u finalu serije. Apsolutno fantastično. Gospodine Picolato, moj naklon.
Нема коментара:
Постави коментар