TARKOVSKY part II (SF: Solaris, Stalker)

ili zašto kažeš Kubrik a misliš bljak-bljak

Vidite li Kubrikovog HAL-a u ovom kadru iz Solarisa? Kako ne vidite, eto ga pokrivenog najlonom, pripremljenog za staro gvožđe, odavno isključenog. Prije ove scene, po prvom stupanju na tlo svemirske stanice, Kelvin čak prilazi nekom kolopletu žica koje luduju u kratkom spoju, i čupa posljednje dijelove HAL-a. Kompjuter na Solarisu nije potreban, jer su astronauti otišli mnogo dalje od Kubrikove Odiseje. Štaviše, Kubrik pronalazi tek poneki monolit, bezlični dodir sa Drugim, ispraznu komunikaciju Goluma sa Golumom, dok je to kod Tarkovskog već samo Drugo, moždani okean ili zona pred kojima je čovjek stvarno ništavan. Kubrik naspram Tarkovskog tako ispada obični američki klipan, definitivno veliki pragmatik, tipični anglosaksonski um, ali amater među filozofima. Ne vjerujete? Čitajte dalje!

Kao malo američko derle, Kubrik fantazira o bjekstvu sa mračne Zemlje, korumpirane planete sa koje možeš prosto da odletiš i kreneš na inicijacijsko putovanje, vođen crnim kamenom koji kontroliše kosmička stanja i kognitivne etape. Međutim, u svom ''istraživanju mozga'', kako Žil Delez naziva Odiseju, Kubrik pokazuje da je mozak razuman sistem isto koliko je i svijet racionalan (znači: piši propalo), te će se računar svakako pokvariti, postati ubica, kao i majmuni prije njega. U kontekstu Hladnog rata u lijepom plavom svemiru nije ni moglo da se završi pametnije od toga. Kubrik se tu nešto folirao, duh je kost, a kost je oružje, ergo i brod je oružje, Flojd prikriva informacije, astronauti su Bivis i Bathed, HAL je Sokrat za siromašne, a monolit je u stvari čokolada. Boumen će navodno u famoznoj sobi Luja XVI spoznati destruktivnost, volju za moć, otuđenost i patnju modernog čovjeka, i onda odlepršati kao velika ubermenš beba natrag ka Zemlji.

Šio mi ga Džordž. Mnogi kriju jednu veliku istinu: Kubrik je priučeni filmski zanatlija. On može snimiti maestralno ždranje špageta u Paklenoj pomorandži, ali to vas može samo nakratko zavarati, budući da Kubrik suštinski nema šta da kaže. Bar ne na nivou na kojem se preambiciozno samolocirao u Odiseji. Njegovi dometi su mnogo niži, level socioekonomske kritike, seciranja slavnog američkog porodičnog života, malo antiratne tematike, i, naravno, seksa. Nabrojeno uopšte nije zanemarljivo, politički je vrlo relevantno, i Kubrik time suvereno vlada, čak oduševljava, ali onda kada se postave najvažnija pitanja on se prosto gubi u nadriargumentima zapakovanim u zanatski besprekorna djela, nedorastao da odgovori na istinske probleme.

Hajde i da preskočimo fakat da je Kubrik konsultovao neke ''eksperte'' poput Marvina Minskog kako bi konstruisao buduće tehnološko okruženje, što ga je navelo da prihvati blesave umišljaje da kompjuter stvarno može postati osoba, i prinuđava nas da suspendujemo sopstvene ganglije, uvjeravajući se da je to sve, na kraju krajeva, SF. Mnogo je gore Kubrikovo uvjerenje da čovjek actually može da ovlada prirodom, da bude HAL umjesto HAL-a, postane totalno neprirodan kao neka spiritualna nematerijalna beba, gospodar koji u procesu kreativne destrukcije stvara novi svijet po Zaratustrinom receptu. Time se ignoriše činjenica da nas priroda u stvari limitira na svakom koraku, ograničava naše i fizičko i psihičko postojanje, da je ne možemo izbjeći. Ne, Kubrikovi HAL i Star Child su otjelotvorenje halucinacije o punoj kontroli nad životom, ili kako kaže Slavoj Žižek – ''sopstvo redukovano na softver'', silikonski procesor koji se izdiže iznad svega, ili, još gore, zvjezdana beba koja je sasvim napustila hardver (Boumenovo trošno tijelo), pokorila prirodu i postala Kvaziduh. Jesam li rekao: šio mi ga Džorž?

Mogu milioni ''intelektualaca'' da padaju na ovo, ali time neće postati manja bezvezarija. LSD tripovi i slična ugađanja ''šesetosmaškim'' kontrašima i hipicima možda su korijen Odisejomanije, pored nesporne tehničke izvedbe. Ali to je ponajmanji problem u ovom ideološkom bućkurišu. Stoga nije ni čudo što ta zvjezdana beba već u narednom filmu postaje infantilni manijak Aleks de Lardž, koji je navodno posljednji bedem našem konceptu slobode – samim tim je lako objašnjivo zašto je sve manje i imamo. Kubrikova podvala sastoji se u tome što je Odiseja u stvari bila samo opravdanje za de Lardža, navodno objašnjenje koliko su njegovi zločini ključni za ideju liberalizacije društva, jer, pobogu, sve je to u ''rok službe'', do narednog monolita, mali ubermenš sa štapom umjesto koske, koji će nas dovesti do željenog, neprocjenjivog cilja. Ne nalazi se džaba poster Odiseje u jednoj sceni Paklene pomorandže. Nasuprot rušenja dostojanstva ideje slobode, i pseudoegzistencijalističkog proseravanja o čovjeku (i natčovjeku), Tarkovski je jednostavno morao da ''ubije'' HAL-a, Aleksa de Lardža među elektronskim čipovima. Prave droogove je ionako mogao da upozna na ulicama ruskih gradova, gdje ih je kao turista sreo i Bardžes, a romantizovao Kubrik koji ih nikad u životu nije vidio. Tarkovski je gledao tu pošast pravo u oči, i isključio kablove odmah čim je Kelvin sletio na stanicu Solaris. To je posao za malo jače momke, Kubrik i ostali neka ne pokušavaju ovo kod kuće.

Umjesto da čovjek bude neki astronaut tupadžija, navodni istražitelj i budući gospodar svemira, koji džogira i ždere večeru uz TV, a ponekad igra i šah kako bi prikrio da je mediokritet, ljudi kod Tarkovskog su upleteni u sasvim obrnuti eksperiment. Oni nisu tek sorta koju k'o bajagi uzgajaju tvorci monolita u tehnički sofisticiranim štalama, već kod Tarkovskog razvijena tehnološka civilizacija doživljava inverziju, biva progutana od strane prirode, koja pedalj po pedalj osvaja vještačku sredinu, tako da u Stalkeru možete vidjeti tenkove obrasle travuljinom koja dominira nad navodnim željeznim čudovištima. Tehnologija je prolazna, priroda je vječna. Solaris ne dozvoljava izmirenje između okeana i ljudske misli, ne čini ljude boljim, ne služi im niti mari za njih, ne daje nikakve odgovore, uvijek zatvara vrata pred čovjekom, drži ga u stanju stalne agonije. Priroda nije poslušna i pasivna, predata čovjeku na korišćenje, stvar je sasvim suprotna od Kubrikovog šarlatanstva – on je njen rob.

Daleko od toga da je priroda benevolentna, ona je u Solarisu gotovo opaka, u Stalkeru - smrtonosna. Ali budući da ne podleže antropomorfizaciji, pogrešno je čak i reći da Solaris kao misleći sistem muči ljude, jer to sami ljudi njegovo djelovanje doživljavaju neprijateljski. Naša nesreća - veliko zlo, a Solarisa briga, vrti se kao čigra. Fredrik Džejmson čak konstatuje da mi ne možemo dati ni pozitivnu niti negativnu konotaciju Solarisu. Okean može biti bolesni bog, ludo božanstvo koje kreira u nadi da će se izliječiti, a ljudi i njihova spiritualnost su samo materijal kojim se Solaris služi u sopstvenoj terapiji. Kao i na Zemlji, priroda nije suprotstavljena duhovnosti već je neizostavna. Istovremeno, ona omogućava misao, omogućava samog čovjeka, da bi potom zaustavila zaključenje te misli, ispunjenje ljudskosti. To je suština u svijet bačenog čovjeka, njegov usud da mu vezanom vrane kljucaju utrobu, iznova i iznova. Duhovnost nam stalno izmiče, u stalnom je procesu korupcije, kao i priroda - možemo reći da i duh raste, zri, truli, regeneriše se...

Zato je HAL morao biti diskonektovan. Čak i sasvim tehnička stvar, jedan aparat biva uprirođen, korumpiran, srušen iznutra, gdje navodno nema organskog. Stanica na Solarisu je u fazi raspada, nju već nagriza priroda; u Stalkeru, priroda je već trijumfovala; glavni junak Odiseje tu nema šta da traži. Solaris ne mari za industrijsku revoluciju, prateća muzika je Bah, a ne Betoven. Iako i Kubrik pokazuje poražavajuće posljedice modernog doba, on to čini na jedan ograničen, jednoličan način, sasvim inferioran perspektivi Solarisa, i Tarkovski gotovo da ismijava jadnog Stenlija na samom početku filma. Šta se tu u stvari dešava nije nimalo suptilno. Kelvin, koji se priprema za putovanje, gleda snimak svjedočenja izvjesnog Bertona, koji govori o svojim iskustvima na Solarisu. Ukratko, on je u okeanu vidio džinovsku bebu, visoku nekoliko metara, kako pluta i kreće se čudno, golu kao od majke rođenu, i dok Berton opisuje svoje doživljaje naša medulla oblongata prosto vrišti: ''Star Child! Star Child!'' Nakon što je Berton završio svoje svjedočenje, komisija odlučuje da pogleda snimak koji je načinjen na licu mjesta, a i mi čekamo, jelte, da pogledamo Kubrikovu Odiseju. Kad odjednom, na ekranu se ne nalazi apsolutno ništa, neka smutljavina, pijesak, magla, Kubrikova mućkalica, sve u svemu - budalaština. Iako se Bertonovo svjedočenje nalazi i u Lemovom romanu iz 1961. godine, uz čupanje HAL-ovih kablova ovo možemo tumačiti kao sprdačinu sa Stenlijem.

Šta je u stvari glavna poruka? Kao što smo u prvom dijelu spomenuli, glavna pespektiva Tarkovskog je odbrana šarenolike realnosti, protiv dihotomija i binarnih opozicija, protiv osiromašenja stvarnosti, degradirajućeg mlina jedinstva, falogocentrizma, totalnosti i grozota reda. Afirmišu se heterogenost, raznolikost, neredukovano iskustvo. U bogatom, višesmislenom svijetu Tarkovskog priča Kubrika/Bertona morala je biti samo jedna među mnogima, smješa za jednu osobu, nikako jedan narativ koji se nameće čitavom društvu. Nestanak bebe i čupanje HAL-a značilo je uklanjanje totalitarnih elemenata, slavljenje različitosti i originalnosti svakog pojedinačnog čovjeka. Kubrik nema monopol nad svojim gledaocima, njegova suluda potreba da sve kontroliše suprotstavljena je kolektivnoj gradnji katedrale, kako je to Bergman govorio. Kubrikova kritika modernizma zapravo je bila hipermodernistička, tako što je jedan autoritarni narativ htio da zamijeni drugim još autoritarnijim. Ne, iščupajte kompjuterske elemente, pljucnite na zvjezdanu bebicu, i uživajte, sloboda je vaša.

Naravno, to očigledno nije sloboda koja će vas usrećiti, koju ste sanjali danima i godinama, za koju ste mislili da daje sve odgovore, da samo čeka da vas ubermenšuje. Sad kad ste tu slobodu napokon dobili mora da ste pomislili kako ste se grdno zaebali. Nema Vučića, nema žene koja sere, nema djece koja se deru, kad odjednom osjetite da vam ga je Solaris zab'o do balčaka, da vas bolje poznaje nego vi sami, i da vam se uopšte ne dopada vaš odraz u Solarisovom ogledalu. Taman ste, ah, mislili da ste odstranili sve ljudsko, suviše ljudsko, da ste samoplutajući um koji bezinteresno uživa u kosmičkim smicalicama, kad vam to ''ljudsko'' odalami takvu šamarčinu da Kubrik više nije znao šta će sa onim AI drombuljanjem, pa je ostavio Spilbergu da se bruka. Ta Solarisova priroda, koja poprima oblike sablasti iz prošlosti, i proganja aktere, koja ih simultano konstituiše i razara, jeste istinska soba u kojoj se spoznaje istina, a ne onaj fensi hotel, gdje iz nekog razloga Kubrikovi glumci i dalje produhovljeno mažu tanjir, izležavaju se na krevetu, dižu kažiprste, izgaraju u želji. Solaris, bolesno i ludo božanstvo, otjelovljena, skrivena ljudskost, upoznaje vas sa dubinama koje Kubrik ne može da vam podari. Čak i kada ''uništi'' misterioznu Solarisovu ženu, Kelvin ostaje samo jedno ostrvce, stravično izolovano i izgubljeno u okeanu, i za razliku od de Lardža, ne pomažu vam sklopljene trepavice, jer bjekstva ovdje nema.

Nema optimizma, niti dobrih namjera, priroda kod Tarkovskog se maltene hrani ljudskim žrtvama, priželjkuje istrebljenje čovjeka, jedne nepotrebne štetočine. Tu ne mora mnogo ni da se objašnjava, samo da se parafrazira šta sam Stalker govori: Niko ne može da ostane da živi u Zoni, to je nemoguće. Zona hoće da je poštuju, inače će vas uništiti. Pogrešan pokret donosi opasnost, potrebni su oprezni vodiči na ovom putu, mada je Zona u stvari složeni sistem smrtonosnih zamki, nema bezbjednih staza. Stalker kaže da je sve uslovljeno ljudskim stanjem, da Zona samo reaguje na ljudsku krizu, u okviru čega se može i pozitivno tumačiti von Trirov Antihrist, budući da je priroda samo reagovala na dvije budale iz filma, otkrivajući psihotičnost evropske civilizacije. U svakom slučaju, priroda kod Tarkovskog rijetko je ljekovita, ona produbljava ljudske strahove i dileme, ona maltretira a ne tetoši. Ni u ludilu nije riječ o dobroćudnoj sili, prosto zato što je ona izvan podjele na dobro i zlo. U Zoni je i čuvena soba u koju niko ne može da uđe, tačnije, ne smije. Umjesto tamo nekih astronomskih preklapanja, narkotičkih halucinacija i hotelskih kreveta, soba u Zoni je nemoguće mjesto, u koje nikad ne možete da stupite. Soba je gnoseološka crna rupa koja poručuje: ''ovdje je granica vaših saznanja, odavdje kreću mrak, užas i ludilo; vi ne možete dalje''. I sam Stalker ne smije da uđe u sobu, i ima neko nesuvislo opravdanje za to. Stalker zapravo ne shvata da nije samo on, rusoovski rečeno, vječni zatvorenik, osuđen da vječno sumnja, predodređen da stvara, i ostane nezadovoljan svojim djelom. Ljudska kriza oličena je u saznanju da će, na kraju krajeva, sve stvoreno ljudskom rukom prekriti snijeg, pepeo i šaš. Priroda je ta koja čeka, ona je u stvari posljednja volja, pečat na kraju istorije.

To je Zona. Štaviše, dok u romanu braće Strugacki Zona ima nevjerovatnu tehnologiju koju Stalkeri sakupljaju, u Tarkovskog se tamo nalaze naizgled obični predmeti, koji čak nisu ni sovjetski već zapadnjački. Ikona Jovana Krstitelja sa latinskim natpisom i mašinsko oružje je najuočljivije, kao i američki džip pomoću kojeg trojka upada u Zonu. Time Tarkovski poručuje koje je vrijeme i mjesto njegovog filma, to jest koju je civilizaciju prekrilo rastinje, gdje će se desiti ''veliki potop''. Takođe, to pokazuje zašto graničari ne dozvoljavaju ulazak u Zonu, kojom je i sam Tarkovski nagovijestio odlazak iz Sovjetskog Saveza, i kako će se već u narednom filmu, Nostalgiji, ponovo javiti vlažni zidovi kuće koja prokišnjava, banjska vrela, truljenje, novi Stalker, i priroda koja uništava.