Prethodni, njemački pokušaj ekranizacije romana braće Strugacki bio je nekako suviše petparački, ili je bar tako djelovao dok se nije pojavila ova ruska verzija. Ovo ni u ludilu ne može da se nazove dobrim filmom, jedva da može da se kaže da je u pitanju film, u smislu da je usnimljeno kretanje glumaca, njihove grimase i govor, u odnosu na koje i ulazak voza u stanicu ima nekog smisla. Ipak, u potrazi za pravom riječi, kojom bi se ovo moglo opisati a da ne bude uvredljivo, odlučio sam da preduzmem mali iskorak, i kažem da je čitav problem s ovim filmom taj što je suviše humanistički. Malo antihumanizma, molim!
Samim tim, red bi bio da se objasni šta je to (anti)humanizam. Prvo, taj par valja totalno razdvojiti od para filantropija-mizantropija. Neko može biti filantrop i antihumanista pride, i obrnuto, neko može biti mizantrop i humanista istovremeno. Štaviše, ova druga kombinacija možda je najčešća, najdosadnija, do zla boga i đavola smaračka, gotovo patetična, odlično opisana u kanskom pobjedniku, turskom filmu WINTER SLEEP. Totalna budala koja je mizantrop i humanista istovremeno. To je klasa onih intelektualaca koji ujutru mrze cijeli svijet, a poslije podne sami sebe, prosto ne uspijevajući da preskoče ogradu i uvide čari antihumanizma. U stvari, kad već pričamo o kombinacijama, meni ne pada na pamet ijedna osoba koja je istovremeno antihumanista i mizantrop, u stvari, antihumanisti nerijetko vole ljude, samo je ta ljubav veoma posebna.
Šta je, prvo, humanizam? Humanizam se, jelte, pojavio sa renesansom, i predstavljao je pokušaj da dotadašnju sliku svijeta sa Bogom u centru zamijeni novom slikom, onom u čijem je središtu čovjek. Odatle i naziv human-izam. Čovjek je centar, glavni baja, odbacuje se Bog i njegovo upravljanje ljudima, nema slijepe sudbine kakvu smo sretali u grčkih tragedija, niko ne baca čovjeka na sve strane, nego on ima razum i koristi ga, stvara sebi sreću, bori se za bolji život, razvija društvo, proizvodi progres itd... U slučaju mizantropskog humanizma stvar se mijenja samo u smislu da su ljudi ipak suviše glupi, i da zato prave ogromne greške, koje su se u toku istorije očitovale kroz ratove i druge vrste zločina, da su ljudi jednostavno neprosvijećeni i da to rezultira brutalnim posljedicama. Ali, uprkos tome, sve je to i dalje humanizam, jer čovjek stvara sopstvenu sudbinu, to je glavna stvar, on ima slobodnu volju da čini budalaštine, i kada je sve u njegovim rukama on proizvodi horor efekte.
Antihumanizam je sušta suprotnost toga. On se nadovezuje na staru sliku svijeta sa Bogom u centru, ali može bez problema postojati i antihumanista ateista, jer je najvažnije to da u antihumanista čovjek čak i ako ima neki nivo slobodne volje svakako je nema dovoljno da baš čovjek bude pokretač istorije. Ili ako je slučajno nešto i uradio, to se ne objašnjava ljudskim individualnim djelovanjem, nego nečim većim od samog čovjeka. Mišel Fuko, koji je neki fifti-fifti lik, malo anti malo humanista, pojmom diskursa objašnjava ono čemu čovjek služi, čemu realno robuje, čega nije ni svjestan, i što slobodno ne bira. Nema slobodne volje kod Fukoa, samo robovanja volji za moći. Tek kada u rijetkim trenucima on počne nešto humanistički da smara, možemo govoriti o nekakvoj ljudskoj slobodi, ali je prije svega je važno to služenje nevidljivim, neživim stvarima, kao što su diskursi, sudbina, ili čak obične materijalne stvari.
Ovo posljednje je posebno važno za film Trudno byt bogom, jer kao što rekosmo, njegov problem se sastoji u tome što stoji na pozicijama mizantropskog humanizma. U ovoj naučnofantastičnoj priči, futuristički Zemljani dolaze na neku udaljenu planetu na kojoj takođe žive ljudi, ali za razliku od svojih zemaljskih pandana, oni su mentalno, kulturno, politički zaostali u zemaljskom 13. vijeku, što je, jelte, neprosvijećeni mračni srednji vijek. Zemljani dolaze među njih i pokušavaju da obrazuju te ljude, poduče ih, navedu da se bave naukom, postanu moralniji, poštuju jedni druge, modernizuju kompletno društvo. Prosto, jer humanisti misle da čisto usađivanje nekih informacija i vrijednosti u tu gomilu mora automatski da proizvede poželjne prosvjetiteljske efekte. Kompletan trosatni film nas onda provlači kroz govna koja zemaljski prosvjetitelji nisu uspjeli da eliminišu. Prizor nije lijep, još manje je inteligentan, lako je odustati od gledanja čistih idiotluka (i preporučujem odustajanje), u kojima Zemljani jednostavno ne mogu da pronađu odgovor - zašto se ovi likovi s druge planete ne ponašaju onako kako smo očekivali onda kada uvedemo humanizam i renesansu u njihovo društvo? Zašto, dođavola, zašto?
A odgovor je vrlo jednostavan - jer su humanisti glupi kreteni.
Šta nam u stvari antihumanisti mogu reći o nastanku zemaljskog modernog doba, a što humanisti naivno ili možda čak zlonamjerno objašnjavaju intelektualnim uzdizanjem renesansnih ljudi enciklopedijskog znanja i stvaranjem modernih ideala i civilizacije? Antihumanisti bi rekli, mada to nije jedino ali je za našu tezu dovoljno, za sve je kriv top. Da, ono što ispaljuje đule. Nikakvi Mikelanđeli, Bokači, Dekarti i ostala balavurdija. Obični, totalno funkcionalni top. Kako to, bogtemazo? Prvo se u Evropi pojavilo to čudo, iako je otkriveno još u Kini, no to i nije toliko značajno. I iako se kaže da se ljudi osjećaju moćno dok ispaljuju iz topa, kao da su maltene gospodari tog topa, jedina istina je da je top gospodar ljudi, da mu ljudi služe i prilagođavaju mu se. Šta su sve ljudi morali da učine zbog topa teško je i nabrojati, možemo samo ponešto da spomenemo, i mislim da će biti dovoljno da se pokaže kako je top najvažnija prosvjetiteljska stvar u univerzumu. Top razara bubne opne i proširuje umove.
Đule, ali ne ono humanističko smetalo iz Van Goga, već topovsko đule, može lako da probije zidine srednjevijekovnih tvrđava. Svaki feudalac je svjestan da pojava topa zahtijeva od njega da promjeni gomilu stvari u svojoj regiji. Ako đule može da probije zid moramo napraviti jači i deblji zid. A to koliko taj zid treba da bude širok, visok, koje zidove posebno treba ojačati, time se bave arhitekte i građevinski inženjeri. Od kod materijala treba da se pravi zid, kamena, ili neke cigle, kakav malter treba da se koristi i slično, za to su potrebni hemičari i tehnolozi. Takođe, budući da topom možete da gađate sa 200 metaa, sasvim je besmisleno prilaziti zidinama, pokušavati probiti kapiju, postavljati nekakve merdevine kako bi se popeli gore, dok vam branioci sipaju vrelo ulje za vrat, sve to bre otpada, kopaju se rovovi, gađa se iz vatrenog oružja, vojska se organizuje na potpuno drugačiji način.
Ovo sve nam govori da je feudalac, da bi zadržao vlast i sopstvenu bezbjednost, bio primoran da uloži novac, svoj budžet dobijen oporezivanjem seljaka, u obrazovanje inženjera, arhitekata, tehnologa, vojnih stratega, pospješujući razvoj matematike, fizike, hemije... Morao je seljake da pretvori što u stručnjake, što u vkv radnike koji će moći lako da sagrade sve ono što se od njih očekivalo, nije više bilo dovoljno da on vlada nepismenom rajom, njemu su bili potrebni eksperti, i feudalac je primoran da u njih uloži, i pritom žestoko izmijeni strukturu sopstvenog društva. Razlika u odnosu na blesavi humanizam je očigledna, naime, on je MORAO sve ovo da uradi, to nije bilo pitanje njegove slobodne volje i individualnih želja, jedva da je bilo i pitanje razuma. Ovdje ima slobodnog izbora tek toliko da ti ostavi da biraš da umreš, budeš opljačkan, ili preživiš.
Humanisti bi ponudili sasvim obrnuto, i totalno idiotsko objašnjenje, kao da su se pojavili neki likovi u renesansi i ukapirali da ih sveštenici lažu a vladari zaebavaju, te su oni odlučili tako kao da se bave malo naukom i umjetnošću, jer su humanisti i filantropi. Tako će objasniti da su ti razni intelektualci iz čista mira onako odlučili da izmisle slobodu, jednakost i slično, a da to u stvari nije bilo naređenje monarha. Da, apsolutistički monarh izdao je naređenje da postanu slobodni, i oni su tu komandu izvršili bespogovorno. Nema tu nikakve slobodne volje, sloboda je naređenje. Mislim da možemo stvar da zaokružimo činjenicom da će vam humanisti za Leonarda da Vinčija reći da je bio slikar, pronalazač, gladan znanja i dobar čovjek, dok će vam antihumanisti reći da je primarno daVinčijevo zanimanje bilo - vojni inženjer. Sve ostalo je usput došlo.
Top prvo, majstori. Topu svakako nije teško da bude bog, a to što su neki umislili da su bogovi su posebna zatupljivanja. I tako, dok se ovi jadnici u Trudno byt bogom koprcaju u svojim dilemama što ih ovi srednjevijekovni ljudi ne slušaju dok ih prosvjećuju, jer ljepota će spasiti svijet, mislim da mi možemo s pravom reći da su tupadžije zaboravile da ni njih nisu iz govana vozdigli renesansni umjetnici i humanisti, nego top koji je bio vreo. Da su samo lijepo dali ljudima nekoliko topova, ovi bi brzo naučili i da množe, sabiraju, računaju slobodan pad đuleta i kretanje hica, o slikarstvu da ne pričamo. Oprostio bi im Đura što ih je tukao! A sve je moglo da krene u nekom lijepom pravcu da se ti debilni humanisti nisu umiješali!
Нема коментара:
Постави коментар