NEPRIJATELJ (2011)

Jeste li se ikada zapitali zašto jedno društvo koje sebe smatra racionalnim objašnjava nečije ponašanje koristeći kategorije iracionalnog? Od drekavca iz tunela u filmu Lepa sela lepo gore, pa do sadašnjeg Lucifera u Neprijatelju, svaki put se iz Beograda pojavljuje orijentalistički diskurs koji učitava u Bosnu nerazumno ponašanje, koje je u slučaju prvog filma na granici psihopatologije, dok je kod njegovog ulickanog nasljednika to već ušlo u polje mistike, gdje mračne sile kontrolišu blesave Bosance. Naravno, to i ne bi bio toliki problem kada bi isti recept primjenili na sebe, ali šta da se radi, uvijek postoje neki Drugi na koje ćemo projektovati sve svoje greške i mane. U slučaju Neprijatelja, Dejan Zečević možda i jeste donekle napredovao u odnosu na prethodne filmove, pa napokon imamo krštene momente subverzije, koji donekle dekonstruišu beogradski orijentalizam.

Ukratko, radnja filma smještena je u nekoj bosanskoj zabiti nekoliko dana nakon potpisivanja primirja u Dejtonu i uspostavljanja Bosne i Hercegovine kao države sa dva entiteta. Kao što će narativ utvrditi, prestanak rata donekle koincidira sa zatvaranjem samozvanog Hromog Dabe (Tihomir Stanić) kojeg srpski vojnici pronalaze zazidanog u napuštenoj fabrici. I naravno, šta ćete očigledniji znak da je čova sumnjiv kad se predstavlja kao staroslovenski bog podzemlja Dažbog ili Dajbog, koji je po nekim naučnicima bio i vrhovni bog kod paganskih Srba, sve do primanja hrišćanstva kada je istovremeno i satanizovan i umnogome prevrednovan u obliku Svetog Save, koji je preuzeo njegovo duhovno mjesto na sličan način kao što je to Ilija Gromovnik učinio sa Perunom.

Sve u svemu, ispostavi se da naše htonsko božanstvo čuva multietnička srpsko-muslimanska straža, uvjerena da je samo zlo oličeno u ovom naizgled čovjeku, a u stvari demonu, đavolu, štasvene, zbog čega se bosanski lonac sasvim udružio radi zaštite od neminovne propasti, budući da rijetko ko uspije da dočeka sabah sa šejtanom. Mistični temelji tako određuju sudbine različitih etničkih zajednica na ovom prostoru, a mir garantuje samo ponavljanje scenarija iz narodne pjesme Zidanje Skadra, samo što ovaj put treba zazidati sredovječnog muškarca. Njegov pogled govori sve, i vojnici polako počinju da se distanciraju jedni od drugih, postaju sumnjičavi, što ih dovodi do granice ekscesa u kojima se, red je da se klišei ispoštuju, potamane redom.

E sad, pojavi se tu i neka cura Danica, i nije da sam se baš zapitao šta će ona tu, kad je u ratnim filmovima to redovna stvar, samo što ova nit' služi kao ''odmor'' ratniku, nit' je neka glupa novinarka koja gine tokom pribavljanja eksluzivnih informacija. Da se čovjek zapita šta/kako/zašto, ali eto, niko se nije zapitao... I tako ona kao traži svog oca, koji je čitavu familiju izvukao iz ratnog obruča, pa su se potucali po izbjegličkim logorima, ali ona je, eto, sad baš odlučila da posjeti svoju rodnu kuću, inače spaljenu tokom rata, i nakon što se uvjerila da Ćamil ne pila drva nekako se smirila kao ona baba u Ko to tamo peva, samo što nije izašla na prvoj stanici.

Al' ne lezi vraže, Zečević je tu ubacio svakakve filozofije koja će nam objasniti zašto se u stvari mi uopšte koljemo, i kad je već ovaj bogumilski demijurg (ranije bješe Daba al' što ne pozajmiti iz raznih religija ponešto) u stvari uzrok svega, onda ga ne mogu ni ubiti, jer bi time ne samo nestalo krvoproliće već i čitav svijet (budući da je po bogumilima svijet napravio đavo). Mada, kad ih čovjek pogleda, i vidi im u očima da je rat kojeg bosanski Mefisto uzrokuje u stvari sam pakao, čovjek se mora zapitati što ga onda ne roknu, osim ako ništavilo ipak nije bolja alternativa, pa i rat počinje da zvuči superiška. Ali nije to toliko egzistencijalističko proseravanje koliko činjenica da show must go on, zamislite da su ga stvarno ubili odmah, filma ne bi ni bilo (dosadno, zar ne?). No da ne dužimo, na kraju se par preživjelih nekako dokopaše filozofa koji je drobio ono gore o Platonu i šejtanovom solipsizmu, a sada leži na samrti pod drvenim krstom.

 Vuk Kostić zvani filozof uzima pravdu u svoje ruke, nišani i uz želju da đavo umre ucmeka curu ni krivu ni dužnu. Jer ona je, ako niste do sada shvatili, jadna mala početnica, ona ''ima izbora'', ima osjećanja i ostalih stvari koje, naravno, imaju samo drugosrbijanci, dok je među krvolocima i niščima duhom sa zapadne strane Drine to prava rijetkost. No, sada na red stupa Daba, stari narkoman sa probušenim venama koje vojnike nisu uvjerile ni u šta, kao ni činjenica da Daba ima sertifikat za ludaru u kojoj je proveo mnogo lijepih trenutaka. Tom Dabi se obraća glavnokomandujući i zahtijeva od njega da oživi djevojku, koja se nedugo potom diže sa zemlje, promrlja nešto i ode svojim putem, budući da je ovdje završila svoj posao. Ipak sviće zora, a Lucifer, stari lučonoša, mora da ide dalje sa svojom zvijezdom Danicom. Za to vrijeme, hrabri srpski vojnik (koji se ne bi libio zatražiti i muslimansku pomoć) ponovo zazidava jadnog pacijenta, i pošteno vrši svoju dužnost čuvanja nečeg, valjda Dejtona, štatijaznam... znam samo da je Danica nastavila svoju avanturu.