Iako sam Đorđe Kadijević i njegovi satrapi tumače autorove filmove kao društveno neangažovana djela u kvaziegzistencijalističkom ključu, moguće ih je posmatrati i iz jedne politikološke, čak antropološke perspektive. Naša početna teza bio bi jedan momenat iz knjige Sveto i profano Mirče Elijadea, gdje on spominje neophodnost postojanja ''stuba'' u centru sela primitivnog plemena. U stvari, riječ je o totemu na kojem se nalazi slika neke biljke ili životinje, od koje po legendi potiču svi pripadnici plemena, i to je ono što ih povezuje u zajednicu. Ljudi kao društvena bića opstaju samo ako nađu smisao zajedničkog života, ako osjete da su drugi pojedinci njima slični, da su oni u stvari čovječanstvo u malom. Stub je u tom slučaju osa oko koje se vrti socijalni život te zajednice.
To je možda za nas danas samo parče izrezbarenog drveta, ali za primitivno pleme stub ima veliki značaj. Elijade čak napominje da kada bi se totem nekako slomio, ako bi ga ljudi našli isječenog ili spaljenog, samim njegovim slamanjem nestala bi i ljudska zajednica. Ono na čemu antropologija insistira, a što su studije kulture prihvatile, jeste da i u savremenim društvima postoje određene vrste ''stubova'' koje određuju da li će određena zajednica, to jest određeni način života opstati ili ne. U tom smislu, ako je npr. Kosovo i Metohija ''stub'' srpske zajednice, samim slamanjem ''srca Srbije'' slama se i otpor nacije i insistira se na čedističkoj promjeni sistema vrijednosti, nalaženju nekog drugog ''stuba''.
Naravno, to ne mora biti jedini srpski identitetski stub, može biti više stubova, struktura može biti mnogo složenija, jer više nije riječ o primitivnom plemenu sa nekoliko stotina članova. Nacija može da ima veliki broj uporišta, može da ima i jedno glavno, možda je to i Kosovo i Metohija, ali to nije u ovom trenutku relevantno. Važno je da ovu ideju Đorđe Kadijević, svjesno ili nesvjesno, izražava u nekoliko svojih filmova. Kokretno, na početku filma Štićenik jedan mladić bježi od prilike u crnom i prolazi pored krošnje jednog obrušenog, sasušenog stabla.
Satrapi bi to tumačili kao ljudski pad u život, kao neumitnost Sudbine koja nas, kao mračni progonitelj, prati i vraća pod svoje skute, jer smo svi mi u stvari njeni štićenici. To sve je sasvim legitimno, ali nije čak ni potpuno razumijevanje egzistencijalističke filozofije, a kamoli shvatanje da crni gospodar u stvari istražuje slučaj slomljenog totema. U vrijeme kada se film pojavljuje već duže vrijeme i u svijetu i kod nas djeluje jedna radikalna omladina koja želi da raskine sa tradicijom i stvara neke apstraktne svjetove. Tada je postojalo uvjerenje da je sasvim moguće prosto sjesti za sto, uzeti papir i olovku i kreirati ljudski život od rođenja do smrti, prosto planski stvoriti jedno društvo, ignorišući činjenicu da je društvo jedna stihijska pojava, koja donekle može da se usmjerava, ali u kojoj uvijek djeluje jedna nevidljiva ruka koju nije moguće potpuno kontrolisati.
Tako je štićenik koji bježi od svog gospodara u stvari omladina koja napušta sopstvenu tradiciju, i neumitni egzistencijalistički pad natrag u Srpstvo jeste suština filma Štićenik. Da je riječ o konzervativnoj reakciji na omladinski radikalizam pokazuje i drugi, znatno poznatiji Kadijevićev film Leptirica, gdje je djevojka (sa mnogim hipi obilježjima) ta koja je štićenik, i čiji život kontroliše jedan sasvim običan srpski seljak. On joj ne dozvoljava da se druži sa vršnjacima, posebno mladićima, i ta površina priče odvlači gledaoce, koji sasvim normalno podržavaju ljubav glavnih junaka. Ono što se dešava jeste kazna za slamanje stabla, za narušavanje pravila, jer djevojka je zatočena s razlogom, ona je štićenik prije svega jer seljak štiti druge od njenog destruktivnog potencijala, njenog napada na tradiciju.
Tako posljednji Kadijevićev film koju ću spomenuti zaokružuje koncept. Čovek koji je pojeo vuka sasvim odbacuje marksističke, zemaljske, ekonomske teme, odlazi u sred zime na planinu, obara najveće stablo u šumi, uzima čekić i dleto, oblikuje ga danima, napada ga vuk, on ga usmrćuje i kuva za večeru, pokazujući da ga niko ne može zaustaviti u njegovom naumu. Njegov kum ga nalazi mrtvog od zime kako leži na svom završenom konačnom djelu. Odnosi totem na kojem se razabiru srpski seljaci, gusle i ostala nacionalna obilježja, i postavlja ga u sred sela koje je čovjeka odbacilo zbog novčanih dugova i, za čovjeka koji je pojeo vuka, sličnih irelevantnosti. Na kraju, čitavo naselje je u stvari njegov štićenik, i on mu daruje stub zajednice.
