ŽENA SA SLOMLJENIM NOSEM

Ljudi, spojlera će biti, ali valjda ste ga svi gledali prije mene...

Za divno čudo, ovo ni izdaleka ne izgleda onako loše koliko sam mislio. Očekivao sam čisti mazohizam, nisam ni vjerovao da je moguće da me film ovakve tematike bar malkice ne iznervira, jer posjeduje skoro sve elemente ''Srbin-sam-sječem-vene-žiletom-svako-jutro'' filmskog žanra, ultra-popularnog u Srbiji u posljednje dvije decenije. Ne samo zbog čuda neviđenog, jer Bosanac više nema svog ''avatara'' iz kruga dvojke, koji ga je navodno ''predstavljao'' u dosadašnjim filmovima (sve podvaljujući neku urbanu emo-filozofiju), već što ovaj film, i pored svih nedostataka, kao da pokušava da ponudi neka ljudska rješenja, i bude više od puke patetike raznih depresivaca na filmskom platnu.

Nije da ovdje nema takvih likova, ali oni uprkos svemu djeluju snažnije nego njihovi filmski prethodnici, i skoro hladne glave sagledavaju svoju (ipak prilično lošu) poziciju. Uostalom, velik' problem konstatovati da u Srbiji stvari stoje loše, pa to zna i Miša Tumbas, samo hajde sada da cmizdrimo oko toga sljedećih dvadeset godina, kakvi dvadeset, neki su cmizdrili još od 1970. godine, ali nije ni važno, čak i Tumbas ima superiorniji odgovor na svakodnevne probleme od Paskaljevića i ostalih. Važno je samo da jednom morate da zasučete rukave i zavalite ruke u govna do lakata. Obično to biva kada govna ne čistite redovno već kukate kao neka baba. Iako film kraj ostavlja otvorenim (i ostaje čudno nedovršen), ja se iskreno nadam da ovo stvarno najavljuje kraj jedne ere. 

U neku ruku glavni lik u filmu stvarno jeste Brankov most, a to ime se ustalilo nakon što je sa njega Branko Ćopić počinio samoubistvo 1984. godine. Formalni naziv mosta jeste ''Most bratstva i jedinstva'', a i u samu legendu spada priča da je Ćopić skočio zbog progona od strane komunista koji nisu bili oduševljeni njegovom satirom Jeretička priča, kao i da je sam Ćopić predviđao skori raspad njemu drage Jugoslavije. Ma kako bilo, Jugoslavija se ponovo vraća u ovom filmu kao avet sa kojim se valja izboriti. Zato nije ni čudo što je jedna sporedna ženska uloga rezervisana za ženu srednjih godina, koja je ranije nosila Titu štafetu za njegov rođendan, sada radi kao prostitutka u hotelu Jugoslavija, što je vrlo simbolično, i nimalo vulgarno prikazano, a sigurno je da bi neko drugi na Koljevićevom mjestu tu podosta nadrobio.

Brankov most je mjesto gdje se ukrštaju do tada tri izolovane priče. Jedna je koncentrisana na Branku Katić, koja na mostu raskida vjeridbu sa Vojinom Ćetkovićem, koji je neka vrsta prototipa ''normalca'', pretpostavljam onog kojeg je Katićka sanjala još u Ubistvu sa predomišljajem. Iako i ovdje sreće Bosanca Glogovca, njihovi putevi se ipak ne ukrštaju, i najmanje su povezani od tri paralelne priče iz filma (ako uopšte Glogovčevo posjećivanje apoteke da bi kupio lijekove protiv proliva kod Branke farmaceuta uopšte možemo nazvati ukrštanjem priča). Njihovi odnosi su upravo onakvi kakvi trebaju biti, jer istina je da se Glogovac i Katićka iz Ubistva sa predumišljajem u stvarnosti nikad nisu sreli, bar ne suštinski. Doduše, ni ona nije naivni hipik kakav je bila, niti je Glogovac iracionalni vojnik koji se prepušta svojoj balkanskoj sudbini, ovdje su oboje stariji i nešto pametniji.

Druga priča prati profesorku koju tumači Anica Dobra, koja takođe nosi svoj paket ožiljaka sa sobom, od smrti njenog sina u saobraćajnoj nesreći nekoliko godina ranije do razvoda kao posljedice toga. Ona sada prati jednog učenika, za kojeg kasnije saznajemo da je sin vozača koji joj je sada vratio vjeru u život, koga nije mogla mrziti zbog grijeha njegovog oca, i sada ga oslobađa odgovornosti. Njen lik izgleda najmanje razrađen u čitavom filmu, iako je sigurno mogao biti snažniji, budući da je ona ovdje svojevrsna starija verzija Anice iz Crnog bombadera, ona kao da slušanjem muzike jednog novog benda želi da prizove staru energiju, što ipak ne vidimo u kasnijem razvijanju filma, jer je ova priča najviše trpila, ali je zanimljivo da ona na kraju sreće novopečenog taksistu koji je niko drugi do bivši voditelj emisije sa nedavno ugašenog radija, i jedna veselija priča tu može da počne.  

U trećoj priči Nebojša Glogovac glumi taksistu koji je izbjegao iz Sarajeva 1995. godine, što je u stvari pun pogodak, to dejtonsko pustošenje Sarajeva po masovnosti je jednako napuštanju Srpske Krajine zbog Bljeska i Oluje, jer govorimo o preko sto hiljada ljudi  koji su napustili Sarajevo nakon pismejkerskog poziranja Slobodana Miloševića u Dejtonu. U njegov taksi ulazi žena sa slomljenim nosem noseći bebu u naručju, i u jednom trenutku izlazi iz automobila i skače sa Brankovog mosta, čime i počinju da se odmotavaju problemi koji su se držali u tajnosti. Iako se Glogovčeva priča najviše ističe u filmu, ona je skoro plastična, cilja na neko ''ispravljanje'' krivih Drina, gdje je žena sa slomljenim nosem Srbijanka, a on oštećeni Bosanac. Njoj, u smislu popularne psihologije koja Frojdov Id, Ego i Superego naziva Dijete, Roditelj i Odrasli, Glogovac je prerazvijeni Odrasli a nerazvijeni Roditelj a Nada Šargin se nalazi u obrnutoj situaciji, što i izaziva niz apsurdnih situacija u filmu. Njihovo pomirenje na kraju, i Glogovčevo povezivanje sa Djetetom, je tako i više od simbolike, ono je suštinsko, iako nije stvarno, to je Koljevićeva a nadam se i želja svih nas.

Čak se tako može tumačiti i jedna zanimljivost koju izgovara Glogovac kada vidi ostarjelo drvo koje se suši i polako gubi životne sokove, da se u Bosni to rješava tako što se drvo nahrani gvožđem, a to se čini zakucavanjem nekoliko eksera u koru. To me podsjetilo na seljačku medicinu moje babe, koja je bolja od svih šumećih tableta i vitaminskih pilula, jer ako je neko malokrvan, obično su naši stari upravo to radili, uzimali su jabuke i zakucavali u njih eksere, i onda ih tako ostavljali da stoje nekoliko dana, da bi jabuka upila elektrone gvožđa (sad samo da me neki hemičar ne ispravlja da li su elektroni ili nešto drugo...), to jest rđu koja se stvara, a onda lijepo povadite eskere i pojedete heavy metal jabuku :), i više ne brinete za malokrvnost. Dakle, moguće je da je to i prava dijagnoza same Srbije - manjak gvožđa. 

Međutim, u pokušaju da ne budem subjektivan mislim da je ipak Branka Katić trebala biti glavni lik ovog filma, iako su njena i Aničina priča u sjeni Glogovčeve. Naime, ona je ostala neudata, i prvo što pomislimo kada stoji kod groba svog dečka preminulog 1999. godine, da je poginuo u ratu, kao i Glogovac iz Ubistva sa predumišljajem. Ali Koljević ipak odbacuje tu patetiku, i objašnjava da je momak preminuo od slijepog crijeva ili nečeg trećeg, nevažno, samo je jasno da nije od metka. Iako je njegov brat (sada sveštenik sa trudnom suprugom) zaljubljen u nju, ona za razliku od mlađe Branke ne posmatra sebe kao centar svijeta, i to što se jedan drugosrbijanski hipi-karakter, koji Branka već dugo vremena vucara od filma do filma, ovdje svjesno žrtvuje zarad drugih, skoro je istinski tužno čak i meni, koji bi Branku iz Ubistva sa predumišljajem bacio lavovima. U tom smislu (jer dramaturške ili greške režisera ostavljam drugima da registruju), glavni nedostatak filma je što je upravo Branka Katić prošla najžešći duhovni put, a da na kraju nije našla mir kao Dobra i Glogovac, a smatram da ga je zaslužila.