TOY STORY

Napokon istinski horor film. Jasno je da su djeca neoblikovan materijal, ono što tek treba da postane čovjek, zato su upravo proizvodi za djecu najvažniji za njihovo odrastanje. Mediji jesu vaspitač budućih pokoljenja. To su naravno uobičajena opšta mjesta što se filmova za djecu tiče, ali ona nisu bez osnova. Budući da vrše direktan uticaj na dijete, film služi formiranju karaktera, i to ne bilo kakvog već poželjnog karaktera. Zato je Mišel Fuko krajnje otvoren: ''Mehanizam stvaranja pojedinaca, stvaranja dece, može da ima čitavu ekonomsku i socijalnu problematiku''. Mi ne možemo da osvijetlimo ni vrh ledenog brijega te problematike, koja danas obuhvata sve od kompjuterskih igrica do filmova, skoro je nemoguće napraviti medijsku analizu svih programa koji utiču na djecu, zato je i poenta otkrivanja obrasca, to jest mehanizma proizvodnje takozvanih ''individua'', da na jednom primjeru pokaže djelovanje ideološkog aparata.

Da su stvari vrlo ozbiljne dokazuje i čuvena knjiga Kako čitati Paju Patka: imperijalistička ideologija u Diznijevom stripu, autora Arijel Dorfman i Armana Matelara, prevedena na tuce jezika pa i tadašnji srpsko-hrvatski i napisana još sedamdesetih godina, a nakon nje uslijedile su i opširnije analize Diznijevog univerzuma. U toj knjizi nalazi se zanimljiv citat Paje Patka, koji uopšte ne krije cilj ovih crtaća: "Baby frogs will be big frogs someday I which bring high prices on the market... I'm going to fix some special frog food and speed up the growth of those little hoppers!" Paja Patak uopšte ne krije da ga kvalitetan razvoj ličnosti ne zanima već samo cijena proizvodnje i mogućnost profita. Tako se navodno prirodni kapitalistički sistem, koji veliča slobodu pojedinca, u stvari ugrađuje u svijest ljudi od malih nogu, i veliko je pitanje šta bi ljudi koji imaju sve informacije, od kojih se ništa ne krije, i koji nisu ovakvim podvalama vaspitavani, uopšte mislili o ovom ili onom društvenom poretku, mi to stvarno ne znamo, čak i pisac ovih redova ne može biti siguran da li je na ovaj ili onaj način indoktriniran.

Ako pogledate u prošlost, skoro je stravično koliko Dizni prati društvene procese i kakve crtane ideale nudi kao odgovor. Plastičan primjer je vrijeme Velike Depresije, kada su ljudi gubili posao, rapidno siromašili, odavali se kriminalu, prije svega švercu alkohola, tih tridesetih godina u Americi je vladao zloglasni Al Kapone i slična boranija. Nije bezrazložno Dizni upravo u to krizno vrijeme snimao filmove poput Snežane i sedam patuljaka ili Tri praseta, jer se tu prije svega isticala radna etika i skromnost glavnih junaka. Jedino prase koje je bilo vrijedno i sagradilo dobru kuću jeste garant zaštite od velikog zlog vuka. I u slučaju Snežane, patuljci su rudari, poštena radnička klasa, koja marljivo radi svakoga dana. U isto vrijeme je sniman i čuveni crtani ''Umočiću!'', jedna bajka o siromašnom dječaku koji sanja jedno carstvo slatkiša i koječega. Nisam siguran da li je i to Diznijeva produkcija, ali je nevažno, važno je samo da su crtaći odgovorili finansijskoj krizi na takav način. Možda je i to bolje nego veličanje maloljetnih krimosa iz Rana u našoj Velikoj Depresiji, ko zna.

Žene u tim crtaćima imaju tipične patrijarhalne uloge, one su ili vještice poput zle kraljice, ili sluškinje koje održavaju kuću, ali ipak na kraju dočekaju svog princa na bijelom konju, poput Snežane i Pepeljuge. Tako se djevojčice od malena vaspitavaju da je kućni prag ujedno i granica njihove teritorije, te da nema potrebe da izlaze u javnost, kad tamo muškarci sve rješavaju, što će reći da Dizni u stvari na jedan ljepši način propagira islamsku politiku prema ženama. Naravno da su se stvari od tada dosta promijenile, iako i dalje stoji činjenica o čudnoj aseksualizaciji ženskih likova, koji svi do reda izgledaju kao dvanaestogodišnji muškarci od vrata na dolje. To zvuči skoro kao srpdnja, zapitati se zašto ženski likovi nemaju veće grudi, ali je čudno, od žene se očekuje da do kraja života mentalno ostane na nivou Male sirene. 

To ne znači da su stvari tako očigledne, tipa da su primjeri diznijevske konstrukcije žena neke domaćice i tome slično, štaviše, nakon seksualne revolucije spreman sam da lupim i ostanem živ da su sve četiri glupače iz Seksa i grada direktni nasljednici diznijevskih djevojaka. Jer kad govorimo o aseksualizaciji ne mislimo na nepostojanje koitusa u crtanim filmovima, to bi stvarno bilo suludo, već o odnosu samih polova, u kojem se traže savršeni partneri, te se osobe konstantno razočaravaju kada stvarni ljudi ne dostižu njihove Diznijem inspirisane megalomanske kriterijume, nikad ne pomišljajući da i sami snose dio krivice, što se na primjeru odraslih Diznijanaca u Seksu i gradu jasno vidi. Moguće da je došlo do nekih promjena u novijim filmovima, ali ono što sam gledao i čitao (nešto o tome je mislim pisala i Gradina) jeste da je te žene nemoguće zadovoljiti, prije svega jer muškarci nisu dvodimenzionalni i nacrtani na listu papira. 

Nisu muškarci tu ništa bolji, oni su uvijek predstavljeni kao vođe čopora, kao proizvođači testosterona predodređeni da budu lideri, zato nije ni čudna optužba da su žene u diznijevim romansama najčešće podređene ličnosti, skoro pa seksualni objekti podređeni nekom princu, sultanu ili lavljem kralju, to jest Dizni konstantno propagira antidemokratske društvene odnose, gdje su glavni junaci u bukvalnom ili simboličkom feudalnom odnosu prema svijetu, bio to Kralj lavova ili Baja Patak i tako dalje. Štaviše, u oba slučaja ''pozitivci'' su ''bijelci'', oni predstavljaju tu ''normalnu stranu'', naspram tamnijih lavova, hijena ili bande Buldoga, koji su, ako je vjerovati na riječ nekim autorima - Hispano Amerikanci. Zanimljiv je i lik Hromog Dabe, koji je takođe pripadnik neke tamnije rase, jer on se naravno u originalu ne zove Hromi Daba, to je srpski prevod, a riječ je o jednom od imena za slovenskog boga Dažboga, koji je najvjerovatnije bio vrhovni bog u Srba, a u Mikijevom zabavniku pretvoren u razbojnika. Kad se zna da je npr. Sveti Sava u stvari pravoslavna verzija Dažboga, kao što je Sveti Ilija pandan bogu Perunu, onda problem postaje još veći. U svakom slučaju, pozitivci žele da normalizuju bljedolikost, dok su svi njihove neprijatelji pripadnici ostalih rasa. 

To što je Hromi Daba negativac možda je samo zanimljiv indirektan komentar na nastanak Druge Srbije, i tolike mržnje prema svemu svetosavskom. Naravno, to ima funkciju označavanja jedna socijalne traume u Srba, a ne bukvalnog uticaja Mikijevog zabavnika na drugosrbijance, jer pokazuje da je jedna antisrpska komunistička politika ušla u sve pore društva, sve do časopisa za djecu, pokušavajući da nam utuve u glavu da je lik koji se kupa u novcu u svom trezoru u stvari pozitivac, da za razliku od negativaca nema čak ni crnu boju kose, ni on ni njegovi sinovci ili sestrići. Takvu logiku prati i Toy story, gdje su glavni likovi kauboj i astronaut, maltene američke kulturne ikone, astronaut kao svemirska verzija kauboja, ali ipak zemaljski kauboj i dalje drži glavnu riječ i predvodi svoje društvance čitavo vrijeme. I dalje je riječ o normalizaciji bljedolikosti, o stamenim muškarcima i glupim ženama, a gospodinu i gospođi Krompirko niko nije javio da su pedesete odavno prošle. Prilično dosadno ponavljanje starih kalupa.

Jedino zanimljivo jeste reprodukcija kapitalističkog sistema u ovom filmu. Naime, igračke odavno skupljaju prašinu, pošto je dječak Endi odrastao, i sprema se da ode na koledž. Oni još ne znaju šta će sa njima biti, kauboj Vudi se plaši da će biti poklonjeni vrtiću, a vrtić je, i to Vudi naglašava, jedno tužno mjesto za istrošene igračke koje više nemaju svoga vlasnika! Samim tim što više ne bi bile privatna svojina, igračke gube na kvalitetu, postaju inferiorne u nekom ''diznijevskom'' smislu. Vudi ne želi da ode u vrtić, već se bori da se ponovo vrati kući (home sweet home). Naravno, vrtić se stvarno pokazuje kao okrutno mjesto gdje se balava dječurlija igra bez milosti, uništavajući igračke, to jest, zli medo koji kontroliše vrtić je nove pridošlice poslao u obdanište, kod najmlađe djece koja ih lupaju kako stignu. Dizni ne mari da je i taj ''privatnik'' Endi lomio igračke kad je imao dvije godine, to se zanemaruje, jer nasilje nad plastičnim lutkama moguće je samo u ''socijalističkom'' vrtiću, ne i na privatnom posjedu.  

Razočarane igračke bježe od zlog mede i kreću na vratolomni put kući. Na tom putu se mnoge stvari rješavaju, pa se između ostalog i eliminiše zli diktator, te vrtić pod svoju ''demokratsku'' komandu preuzima Ken sa svojom Barbi (opet muška dominacija i ženska plastika). Stvari su se popravile, izvršena je ''društvena reforma'', te se više niko ne prisiljava da bude zatvoren u obdaništu, već su igračke širokim konsezusom dogovorile rad u smjenama. Mala djeca će i dalje biti agresivna, ali će igračke zajedno sarađivati, i neće ni na čija pleća pasti čitavo breme djece iz jaslica. Svako će morati po malo da se žrtvuje, i tako niko neće biti u ropskom položaju, dok bi se korumpirana ''državna'' elita provodila u prostoru za odraslu djecu.

Vudi izgleda da shvata da vrtić nije bauk, i da se i tu može sasvim prijatno živjeti, štaviše, budući da kao i svaka igračka voli da se neko sa njim igra, ne želi da više bude vlasništvo odraslog čovjeka, niti da skuplja prašinu na tavanu. I kako to u crtaćima biva, Vudi piše pismo Endiju gdje predlaže da donira svoje igračke. Za trenutak mislimo da se dešava nešto revolucionarno, da Dizni napušta sasvim privatnu fantaziju (koju je kasnije Spilberg kao Voltov nasljednik dalje razradio) i dopušta mogućnost da država nije samo nužno zlo, ali Endi ipak ne odlazi u vrtić već igračke poklanja svojoj maloj komšinici. Tako se odvija nesmetano međugeneracijsko kretanje ''kapitala'', Vudi se prenosi iz jedne privatničke ruke u drugu, kao tajna kapitalizma.

Ako je Vudi i slučajno posumnjao da je društvena reforma moguća, to Endiju ipak nije palo na pamet. Kapitalizam se tako u ovom filmu bukvalno prenosi sa koljena na koljeno. U odnosu na naš crtani film za odrasle (mada ni Toy story nije baš samo dječiji film) Edit i ja, gdje postoji jedan sukob generacija, potpuno nerazumijevanje roditelja i djece, ili seljaka koji šalje mlade na njivu, gdje se mladi distanciraju i stvaraju svoje društvo potpuno zanemarujući tradiciju (iako treba imati kreativan odnos prema njoj, i pronaći oblik koegzistencije, omogućavajući da se životno iskustvo stotina ranijih generacija prenese i na omladinu, koja može da ga propituje i izvlači korisne zaključke iz njega, ali ne i da ga ignoriše i kreće od neke mentalne nule), ovdje je kapitalistička tradicija potpuno ustoličena.