PETI ČOVJEK

Budući da je the author od filmske kritike napravio maneštru, dalmatinsko jelo u kojem nabacate tjesteninu, krompir i pasulj, možda čak i kupus, i sve to skuvate u besmisleni, ali za razliku od the autorove analize, čak i ukusni specijalitet, a povrh toga kulturno tražio da ga obritvim naživo, red je da čovjeku damo šansu. Naime, the author je iz ''principijelnih'' razloga odbio da plati bioskopsku kartu za film čiji je jedan od tvoraca njegov smrtni neprijatelj - Darth Vojnov. Dejan Skywalker i on se iz nama nepoznatih razloga gledaju preko nišana, i ko zna, možda je čak Skywalker u pravu, odakle ja to znam, ono što ja vidim je trenutno ponašanje Skywalkera u osmom nastavku Star Wars sage, gdje je mlađi Skywalker počeo da stari, odao se alkoholu, ili bar postao dementan. Neki (medicinski) razlog je vjerovatan, kada letite svemirom relativističkim dimenzijama, to stravično utiče na vaše tijelo i um.

No da ne dužimo, nisam ja doktor, i mogu samo da ukažem na dva velika problema koja the author ne uviđa. Prvi problem je manje važan, jer je stvar čisto prizemne ''principijelnosti'' koja gazi sve principe pred sobom, ali je koristan za uvod u drugi problem. Primjedba filmu Šišanje jeste ta što je totalno nerealističan, štaviše smiješan prikaz stvarnosti, kao da se radnja u stvari dešava u paralelnom univerzumu, što je za novorođenog ljubitelja dokumentarističkog pristupa neubjedljivo, neprihvatljivo, nategnuto itd... Zato mislim da treba podsjetiti the authora, i navodnog stručnjaka za nerealistične žanrove, na njegove riječi:

''Jedan od temeljnih kamenova spoticanja u percepciji i recepciji ovog filma jeste njegova – (ne)realističnost. kažu ljudi: ovo je fejk. ovo ne postoji, nije ubedljivo. te, kakva porno zvezda u zemlji u kojoj je porno-produkcija za sprdnju (vidi MADE IN SERBIA). te, kakav jad i beda kad taj miloš živi u bogatoj kućerini i hrani se isključivo skupocenim viskijem. te, ne izgleda snuff tako (znaju ljudi!). te, izveštačeni dijalozi – 'moj komšija sima ne govori tako. a ni ja!' i sve u tom stilu, sve do toga da li veštački izgledaju beba, milošev kurac itd. problem sa srpskim gledaocem jeste u tome što njemu i da prikažeš ULAZAK VOZA U STANICU, on će da se sklanja iza sedišta da ga ne zgazi voz. i to je neizlečiv problem. naročito kad se radi o domaćem filmu.''

Kao što rekoh, u međuvremenu se desio alkohol, vutra, amfetamini, eventualno neka autoimuna bolest koja izaziva mentalno propadanje, jer problem Šišanja je - nerealističnost! Izgleda da je voz ušao u autorovu stanicu, i tu se pokvario. Dok se Srpski film bez problema tumačio kao namjerno ''prećerivanje sa fantazijom'', ovdje je nerealističnost problem. Neshvatljivo na prvi pogled, ali imajući u vidu ''principijelnost'' the authora možda je to sasvim razumljivo. U stvari, Šišanje bi se previše poklopilo sa Srpskim filmom u osnovnoj premisi kada bi mu se priznala ta fantastična dimenzija. Jasno je da paralelni univerzumi nisu totalno razdvojeni od naše stvarnosti, već služe kao jedno ne-mjesto koje omogućava kritiku društva, tome ''druga dimenzija'' i služi, da bude tamno ogledalo društva, ako filmu oduzmete tu dimenziju onda nastaje veliki problem.

Dakle, osnovna premisa i Šišanja i Srpskog filma i Četvrtog čoveka je slična, realnost je navodno prikrivena velom amnezije, pornografije, racionalizovana nacional-socijalističkom ideologijom, a ti filmovi navodno trebaju da služe otkrivanju genocidalne suštine srpskog bića. U slučaju Šišanja, jasno je da je ubijeni Rom samo simbol svih žrtava srpskog noža, koje onda racionalizujemo kao kolateralnu štetu naše samoodbrane, koja je bila potrebna ugroženom srpskom narodu. ''Da bi se odbranili morali smo da činimo zločine'' jeste teza u temelju sva tri filma. Naravno, moje nacionalističko tumačenje Srpskog filma pokazuje da on ipak nije totalno jednouman film, i da je moguće alternativno tumačenje, koje je u slučaju Šišanja sigurno teže pronaći, i eventualno se svodi na moj humoristički pokušaj. No to nije ni važno, jer se napokon moramo okrenuti naslovu ovog posta, da ne dužimo bez razloga.

Glavna priča u filmu Četvrti čovek svodi se na vojnog oficira kojeg tumači Nikola Kojo, koji se iz kome budi sa amnezijom. On kreće u klasičnu potragu za ubicama njegove žene i sina, i na putu susreće šarenolik spektar junaka naše tranzicije, sve moj do mojega, od uzgajivača svinja do predsjednika glavom i bradom. U neku ruku, sve do kraja za film se može reći ono što je the author spomenuo: ''ČČ je slojevito i multivalentno seciranje društvenog tkiva i komplexno suočavanje srbije sa sopstvenom zločinačkom nacifikacijom koja prožima sve strukture društva!'' Nakon toga stvar očigledno prelazi u paralelni univerzum.

Trauma Realnog je sljedeća: naravno, ko nije gledao film, žao mi je, ali moraću ga kompletnog spojlovati. Kojo pronalazi video kasetu, i na snimku vidi sebe kako vrši ratne zločine u Bosni. Nakon gledanja pamćenje mu se vraća, pa se sjeća da je on sam uništio sopstvenu porodicu. To mijenja čitav film iz korijena, iz sljedećeg razloga: Nikola Kojo kao svemogući beskrupulozni koljač uopšte se logički ne slaže sa gomilom moralno i u svakom drugom smislu korumpiranih likova na koje on tokom filma nailazi. Da je on takav jebač, takav zajebani hladnokrvni zločinac, svi od svinjolovera do predsjednika ne bi ni postojali. Ti likovi su potpuno smiješni, oni ne mogu da postoje u univerzumu u kojem postoji Nikola Kojo, koljač svjetskog glasa, ili mu bar glas dopire do Haga.

Problem je, dakle, u video kaseti, gdje on saznaje da je on sam taj famozni četvrti čovjek. Četvrti čovjek u stvari ne postoji, i to je najveći problem za the authora. U jednoj stvari the author nije pogriješio, a to je da voz i pored čitave fantazije nekad mora da uđe u stanicu, i red je da ga sada i utjeramo. Pustinja Realnog je u ovom slučaju sadržaj video kasete, jer na njemu u slučaju srbijanskog vojnog oficira nikako nije moglo da se nalazi ono što je tamo vidio svako ko je pogledao film. Činjenice će to pojasniti, prvo, nakon maja 1992. godine (u vrijeme kada je i naš the author valjda služio vojsku, ali ne i učestvovao u ratu) u Bosni nije bilo vojnika iz Srbije. 

Ili da ne griješim dušu, 94% onih koji su se nalazili na teritoriji BiH su dobili odriješene ruke od samog Slobodana Miloševića, velikog diktatora kojeg treba da slavi Druga Srbija (da, dobro ste pročitali), jer da je on stvarno bio neki mudonja ne bi im ni dao da sami odluče da li će otići sa fronta ili će ostati, što je samo 6% njih i učinilo. Naravno, tih 6% su pretežno šešeljevci, a njih je ukupno u BiH bilo oko tri stotine, dok je čitava vojska Republike Srpske brojala 300 000 vojnika. Možda čak ni u tome nije problem, jer neko je morao da se bavi i ekonomijom, samo Republika Srpska je 1994. godine čak doživjela od te iste Srbije uvođenje sankcija, zarad nekih sitnih Miloševićevih i drugosrbijanskih interesa. Dakle, Srbi iz Republike Srpske su dva puta izdani od strane jebača u liku Nikole Koja.

Zato je sadržaj video kasete, onaj koji je u skladu sa likovima koje četvrti čovjek sreće u filmu, istovremeno i istinita priča o jednom oficiru JNA iz Srbije. On je dobio naređenje da 1991. godine dođe na front u Knin, i znate šta nije radio? E pa nije radio ono što ste vidjeli u filmu. Cmizdrio je kao mala beba. Jer samo kada su vam oficiri plačipičke vi možete da dobijete sliku Srbiju iz filma Četvrti čovek. Mislim da je čak taj oficir bio negdje sa juga Srbije, ali ne bih da i to nabijam na dušu the authora koji rata nije vidio, ali ga je zamišljao kroz svoj paralelni horor univerzum, koji je totalno retardirano objasnio u jednoj od emisija Šok koridora, gdje je svoj roman predstavio kao ne znam kakvo suočavanje sa crnom Bosnom i ludim bosanskim koljačima. Jedini problem tu je naravno taj što je na pravim video kasetama, onim na kojima voz ulazi u autorovu stanicu, oficir kukao kao neka baba. Sa tim petim čovjekom, notornom plačipičkom, će jednom morati da se suoči srbijanska ''elita''.