BATA koji ne obećava

Bata je stvarno čovjek pun razumijevanja. Nije on krut i sirovina puna predrasuda, već čovjek koji voli sve grešnike oko sebe. Jedan od njih je Slobodan Milošević, njegov zet u filmu Dečko koji obećava. Naslov je skovao sam Bata, nazivajući tako Slobodana u jednoj od uvodnih scena. On ga baš hvali, shvata da Slobodana čekaju baš burni dani, ludilo kroz koje prolazi cijeli svijet, ali zna da je prolaz kroz Čistilište potreban. Jedina Slobodanova  mana je, kako nam to Bata kaže, što ne pije alkohol, što je po Bati vrlina koju je naučio od ćaleta Vuisića. Daleko od toga da je Bata neki malograđanin, pa on u filmu nijednu riječ prekora nije uputio Miloševiću, čak mu je i nakon svega dao ruku svoje ćerke Maše. 

Tvorci filma su vjerovatno htjeli da prikažu jednu imaginarnu sliku urbanog Beograda koji se buni protiv mentaliteta kasabe, ali Bata to nije smio da dozvoli, dosta mu je bilo tih ''filozofija palanki'', jer je znao da će sve to danas degenerisati u nekakvu kvaziničeansku priču, čiji pobornici ne shvataju da su Šopenhauer i Niče takozvani ''malograđanski filozofi''. To ih ne čini ni dobrim ni lošim, samo problematizuje čitav antipalanački stav. I šta Bata radi, pa on vidi da je Slobodan Milošević običan slabić, i da mora da ga malo očvrsne, zato mu i dozvoljava da se otisne životu bluda, bunta i rokenrola. Ono što Bata dokazuje u ovom filmu, neoborivim argumentima se suprotstavljajući scenaristi i reditelju, jeste da je čitava ta hiperurbana iluzija tek antiteza u Batinom veličanstvenom filozofskom sistemu, on shvata ono Zaratustrino da će ga njegovi učenici pronaći tek kada ga izgube. 

Pitate se kako Bata to čini, pa vrlo jednostavno, on Slobodanu šalje ni manje ni više nego nešto što su tvorci filma mislili da će biti Švajcarkinja sa kojom će se Sloba upustiti u poliglotski međukulturni, a kasnije i seksualni dijalog. Takvo tumačenje pored živog Bate bilo bi vrlo pogrešno. ''Švajcarkinja'' se zove ni manje ni više nego - Klavis. To ne bi bilo čudno da nije napisano na ćirilici, e, mislim Švajcarkinja piše na ćirilici, to mi je odmah bilo sumnjivo i krenuo sam da to istražim. Ispada da postoji latinska riječ clavis koja znači - ključ. Ali ne bilo kakav ključ, već ključ za razumijevanje nečega, kao lozinka, password za mudrost. Razlika između Švajcarkinje i hermeneutičke šifre je ista kao i tupava razlika u hrišćanskoj molitvi, naime, hljeb nasušni za neke može biti obična smjesa od brašna ispečena u rerni, ali nasušni znači ona istinska hrana, hrana znanja. Tako je i Klavis tek trag Bate nasušnog (jer clavis znači i clue, trag), ono što je on ostavio kao što je ostavljen i monolit u Odiseji u svemiru, da prosvijetli ljude.  

Bata je nastavio da izvršava svoj pakleni plan, pa je nakon toga poslao i svoju ćerku mezimicu da Slobodana opauči veslom po glavudži, ne bezrazložno jer veslo je stvar pomoću koje se upravlja cijelim brodom, zato nije ni čudo što je vještina upravljanja brodom kod starih Grka bila metafora za sposobnog državnika. Bata je znao da je to samo potrebna poduka za kilavog Miloševića. Nakon udarca stvari prelaze u antitezu, on počinje da piše svoju čuvenu pjesmu ''Ja sam Slobodan, pišam se na sve, takvo mi je ime'', što bi trebalo da znači da je postao ''nekonformista'', pa naravno, Batina namjera i jeste da Sloba iskusi tamnu stranu, i ta strana uopšte nije tako jednostavna, već sadrži niz dvosmislenih momenata.

Bata zna da je prosvjetljenje moguće samo kroz nekonzistentnosti, pa je zato pjesma u kojoj Sloba pjeva da neće ''najbolju devojku'' istovremeno napad na Batinu savršenu ćerku. Sloba se plaši da baci sidro i veže se, jer to je ipak žena zmaj, ona je podojena Batazmajevim mlijekom, samo kao takva je mogla da dohvati veslo i direktnim udarcem mu promijeni pogled na svijet. Međutim, nakon udarca on čini naizgled paradoksalnu stvar, on odbacuje te hiperurbane kerefeke, čitavu kozmetiku, on je prije udarca čupav i bradat kao neki hipik, a nakon njega se šiša i brije i izgleda totalno klasično, njegova pobuna je u stvari pobuna protiv lažnog rokenrola, koji se sveo upravo na ''najbolju devojku'' i slične gluposti koje su na kraju degenerisale u Backstreet Boys i tome slično. Sve pjesme koje se svode na teme ''Ja volim nju (i patim)'' i ''Ja mrzim sebe (jer volim nju)'' po definiciji nisu rok već pop pjesme. Kada on kaže da ''neće najbolju devojku'' i čak naginje homoseksualizmu to je više sredstvo da se raskrsti sa ''novim valom'' emosa i slične boranije, nego što se odnosi na trpanje u rčma.

Uostalom, potpuno je nelogično da se neko ko pjeva da je slobodan šunja među rajom koja drži sliku Konana Varvarina na zidu sobe, on može biti svašta samo ne simbol slobode, tu je jasno koliko je Bata superioran u odnosu na Germane, i ne samo zbog toga što je u Vrhovima Zelengore zarobio jednog, i dok se ovaj vrpoljio u njegovom čeličnom zagrljaju Bata je dubokoumno filozofski prokomentarisao: ''Bože, kako si grdan, bravu neosoljeni''. Ne samo da za Batu razni Švarcenegeri mogu biti samo neosoljeni bravi i ništa više, već Bata zna da je Konan prilično mentalno mekan, jer njegovi motivi u filmu su prilično patetični, on želi da osveti smrt oca, i koliko toliko se muški drži do poravnavanja računa, ali kada postaje istinski slobodan, bez ikakvih obaveza, on počinje da gubi tlo pod nogama, i bezumno baulja zajedno sa Grejs Džons i Viltom Čemberlenom po bespućima povjesne zbiljnosti.

Zato nije ni čudo da je Slobodanova antiteza morala da se završi, čak i Batina ćerka je došla i rekla mu prosto i jebitačno ''pičko'', njene riječi su mu se duboko urezale u podsvijest i dovele do negacije negacije. Saobraćajna nesreća ga uopšte ne vraća na prvobitnu tezu, to bi bilo sasvim nepotrebno i malograđanski, jer Bata i dalje ne spočitava Slobodanu ništa, on ga ne napada i ne psuje kao Milošević stariji, on sasvim razumije stanje u kojem se Slobodan nalazi jer ga je on i doveo do takve situacije. I ako je sve što smo naveli tačno, jasno je da Slobodan udara glavom u ogledalo jer je shvatio da ga je Pit analno iskoristio, to je s jedne strane prilično pederski, ali s druge strane Batin čas anatomije ga je osposobio za život. Od Konana je bilo koristi samo u jednom kratkom vremenskom periodu, njegova antiteza je bila neko vrijeme korisna, vjera u lažne idole je uobičajena kod mladih ljudi, zato Bata i ne zahtijeva da mu se mi bespogovorno predamo, jer on nam, za razliku od lažnih idola, ne obećava ništa. Srce, ruke, lopata! I poneko veslo.