HEREAFTER (2010)

Ako ne postoji život poslije smrti, trebalo bi ga izmisliti! Klint Istvud se vraća sa filmom koji istovremeno i jeste i nije istvudovski. Očigledno ovdje nema trošenja testosterona niti nekog patrijarha koji ponovo treba da potvrdi narušeni poredak (što je česta istvudovska tema), ali i sam Klint je već prevalio osamdesetu godinu života, približava se kraju, i počinju da ga zanimaju neke onostrane teme. S jedne strane, mnogi nisu zadovoljni prikazanim, jer ne daje konačnu riječ o postojanju afterlife-a, već kritikuje ateiste, vjernike i razne njuejdžovce sa njihovim mantrama. U tom smislu, ovo je i dalje istvudovski film, jer uprkos svemu nije se pokolebao da ostane svoj do kraja. Roger Ebert čak ide toliko daleko da tvrdi da u filmu ne postoji nikakva naznaka da glavni lik (Met Dejmon) uopšte može da komunicira sa mrtvima, već da eventualno ima sposobnost telepatije, čita misli svojih klijenata i govori im ono što žele da čuju. Hladnoća koja prati čitav film i njegove otuđene junake to djelimično i potvrđuje.

Uostalom, kada pokuša da objasni kako je uopšte Dejmon dobio tu sposobnost, objašnjenje je sasvim materijalno, bio je bolestan u djetinjstvu, i jednoga dana su ga reanimirali nekoliko puta, padajući nazad u kliničku smrt. To će ostaviti neizbrisiv trag na njemu, koji će se kroz film razumjeti u rasponu od posebne vrste shizofrenije do istinskog natprirodnog dara. Istvud u stvari istrajava u tome da ne da konačan odgovor na ovu temu, a tu mu scenarista (samoproklamovani ateista) dodatno pomaže. Jer nije ovo samo pitanje života nakon smrti, ovo je, kako i sam film eksplicitno govori - političko pitanje. Posebno u Americi. Sjedinjene Države su poznate kao vrlo religiozna zemlja, gdje po nekim istraživanjima čak 60% ljudi odlazi redovno na crkvena služenja, što ako uporedite sa 6% Francuza, 7% Engleza ili 2,5% Srba, čini najveći procenat među pripadnicima evropske ili zapadne civilizacije. Čak su i neki intelektualci, poput Alana Bluma, govorili da je maltene jedina literatura sa kojom su američki studenti bili dobro upoznati prije dolaska na fakultet bila upravo Biblija. Sve ostalo je bilo manje važno, kroz biblijsku prizmu razumjeli su i Platona i Marksa, i tako stvorili kontrakulturu.

Život nakon smrti je političko pitanje iz više razloga, od koji možemo spomenuti par. Prvo, jasno je da se savremeni Zapad dovijao na razne načine da ukine vjerske temelje moralnog i pravnog poretka, ali i da nekako izbjegne čuvenu maksimu da je ''sve dozvoljeno''. Da li su u tome uspjeli ovdje nije ni važno, iako su se nakon proglašenja smrti Boga desili najgori pokolji u istoriji čovječanstva, da li to treba pripisati ateizmu ili ne, pa ko zna... Ono što je važno kod pitanja afterlife-a jeste da novi element ulazi u raspravu, nije samo razum sudija, nisu to samo pravila određena nekim običajem, pojavljuje se još jedno mjesto koje se mora konsultovati - onaj svijet. Jasno je da ako tako nešto postoji da to povlači višestruke posljedice, i mijenja djelovanje pojedinaca iz korijena. Međutim, glavno je pitanje zašto se prije svega Amerikanci vraćaju temi smrti u 21. vijeku? I to baš na ovakav način?

Iako priča prati sasvim obične ljude koji doživljavaju lične tragedije, Istvud inteligentno ubacuje veliki duhovni, čak geopolitički kontekst. Film počinje čuvenim cunamijem koji je pogodio jugoistočnu Aziju 2004. godine, kada Francuskinja Marija (vrlo simbolično ime) ostaje nekoliko minuta pod vodom bez vazduha. Njeno iskustvo, koje nam Istvud svodi na najmanju moguću mjeru, dajući nam odmah do znanja da odgovore na to veliko pitanje ovdje nećemo dobiti, Mariju dovodi u stanje da mora napustiti posao političkog novinara (koji se bavi eksploatacijom siromašnih zemalja i niskim nadnicama tamošnjih radnika, ostavštinom Miterana u Francuskoj itd) i to prosto ''izbaci iz sistema'', sistematskim (i kao i u slučaju Dejmona, opet naučnim) istraživanjem egzistencije nekog oblika svijesti nakon smrti. U ateističkoj Francuskoj nailazi ako ne na podsmjeh ono bar na sažaljenje, tema nikoga ne interesuje, čak joj skoro podrugljivo preporučuju da proba kod nekog američkog ili engleskog izdavača, što ona i čini.

Druga priča bavi se dvojicom blizanaca, to jest nemirom izazvanim smrću jednog od njih. Drugi neumorno istražuje mogućnosti kontakta sa mrtvima, razgovara sa raznim varalicama, čak skoro sa ironijom odbacuje islamsko i hrišćansko učenje, ne nalazeći odgovor na svoje pitanje. Smatra da će ga ipak naći u navodnom proroku Metu Dejmonu, čiji je sajt još uvijek onlajn, ali on se već par godina time ne bavi, smatrajući da to nije dar već prokletstvo koje mu je uništilo život. Pravi samo jedan izuzetak i na molbu svog brata povezuje jednog Grka ,koji opet nosi simbolično ime Hristos, sa njegovom preminulom suprugom. Uzimajući u obzir i ''potop'' koji otvara film, to što dječak prisustvuje terorističkim napadima u londonskom metrou, ili ekonomsku krizu u Americi i otpuštanje radnika (što je zakačilo i Dejmona koji radi na građevini), događaj u kojem Hristos dolazi kod Dejmona i traži odgovore, iako bi trebalo da bude obrnuto, otvara na najbolji mogući način pitanje sveopšteg otuđenja u savremenom društvu, a da to ipak nikad nije toliko patetično kao neki domaći filmovi koji ne zaslužuju da ih spomenemo.

To ne znači da je ovaj film ultra-zanimljiv, on vas maltene muči do smrti, ne daje vam da uživate niti vam daje odgovore. Više ukazuje na činjenicu da, uprkos najvišem životnom standardu ikada, ovaj svijet urla na svoje beživotno stanovništvo, u vidu prirodnih nepogoda ili islamskih terorista ili nikad objašnjivog ekonomskog procesa, a da ljude zanima jedna te ista stvar kao onda kada su živjeli u pećinama. Jer prvo što je ljude stvarno učinilo različitim od životinja, suštinski različitim, nije bilo stvaranje oruđa/oružja kao u Kubrikovoj Odiseji u svemiru, već što su u najdaljim dijelovima svojih pećina počeli da zakopavaju preminule članove porodice, to jest oni za njih nisu bili neko mrtvo nepokretno meso, oni su osjećali neku vezu sa njima, razmišljali o vezi i nakon smrti, oni su stvarno bili ''porodica'' tek kad se shvatio taj odnos. Čak i najtvrdokorniji ateisti, koji tvrde da nema ama baš ničega nakon smrti, ne mogu da se ratosiljaju leševa svojih bližnjih, sahranjuju ih i posjećuju, dižu im spomenike, ne žele da ih zaborave... ili ne mogu?

Jer izgleda da je u tome stvar, kada bi stvarno pokušali da potpuno politički (bez obzira da postojanje ili nepostojanje afterlife-a) sagledamo nastanak prosvjetiteljstva, očigledno je ono bilo odgovor na vjerske ratove, i jedna snažna relativizacija religije, čak propagiranje nevjerovanja u postojanje Boga, je bila ključna stvar za zaustavljanje vjerskog krvoprolića. Političare je sigurno boljelo uvo da li je to istina ili ne, time će se od tada baviti razni zgubidani, jer najvažnije je da je ono u određenom periodu bilo potrebno. S druge strane, u neka ''nihilistička vremena'' stvari su bile obrnute, nije prvi put da se u jednom društvu koje počiva na apstraktnim ili ateističkim principima, ljudi okrenu nju-ejdž glupostima, horoskopu, tarotu, čitanju sudbine iz raznih dragunlija i tome slično. Nije to pitanje neobrazovanja, štaviše, može biti i pitanje prevelikog obrazovanja. U svijetu u kojem su religije ''raskrinkane'' kao jedini krivci za svu prolivenu krv i ratove otkad je svijeta i vijeka, ljudi i dalje traže transcendentno, čak ga očajnički traže, zadovoljavaju se raznim Kleopatrama kad ih već pop Spira ili hodža Murat ne zadovoljavaju, jer imaju tu ''koljačku predistoriju''. U tom smislu new age djeluje kao trauma Realnog, kao najprimitivnije bavljenje onostranim u sred najsekularnijeg društva svih vremena. Čak i obrazovani imaju potrebu za nekim fetišem te vrste.

I mislim da je to ključno u ovom filmu, ne neki odgovor na to da li postoji život nakon smrti, koliko činjenica da je i pored svega najbolja definicija čovjeka ona koja ga naziva Homo Religiosus. Potpuno je nevažno ono što Ebert kaže za Dejmona, da on u stvari ne razgovara sa mrtvima već je telepata, jer mnogo je važnije to da sasvim obični ljudi, od neobrazovanih osoba iz nižih slojeva, do doktora specijalista, interesuje i dalje ista stvar. Traže neko uporište, ne žele da se pomire sa tim da je ovo sve, ne žele da to bude to, spuštanje zavjese, kraj predstave i mrak, žele nešto više. I jasan je konflikt između razuma i vjere, on nikad nije bio završen, eventualno je izmješten i prigušen, ali je i dalje tu, jer niko nema odgovore, a svako ima potrebe. Da li je za ovu patnju u ''nevjernom'' društvu dovoljno samo socio-psihološko i antropološko objašnjenje, eventualno neka priča o političkoj alijenaciji, da li je ona samo očajnički odgovor na socijalni nihilizam ili se čak mora ići i dalje, do nikad dosadnog pitanja postojanja Boga, odgovor na to vam Istvud neće ponuditi, što ne znači da ne trebate sami da razmislite.