DIVERZANT OBLAK i ŠOLAJA

Hrvati su fantastičan narod. Oni od kompleksa mogu da naprave prednost, dok Srbi često od prednosti naprave kompleks. Njihovu prepredenu dijalektiku već smo dotakli u filmovima Crnci i Ničiji sin. Srbi stvarno imaju šta da nauče od Hrvata, umjesto da ih u paketu sa Slovencima nazivaju austrougarskim konjušarima, uostalom, vidjećemo da je stvar sasvim suprotna. Što se ova dva filma tiče, posmatraćemo ih kao antipode koji će djelimično objasniti zašto se nalazimo tu gdje jesmo.

Poslednji podvig diverzanta Oblaka film je o Joži Crnkoviću Oblaku (Pavle Vuisić), partizanu koji se borio u španskom građanskom i Drugom svjetskom ratu. On je stara generacija na zalasku, koja u filmu sreće mlade ljude za čiju ''socijalističku budućnost'' se i borio, poput iskarikirane fudbalske zvijezde, naduvenka koji smatra da mu je sve prostrto pred nogama, preko Srbina konjušara i jedinog ''saveznika'' kojeg na kraju napušta, do zaposlenih u velikom preduzeću koje nadrasta svojim neboderom njegovu predratnu rodnu kuću koju pripremaju za rušenje, slijedeći neminovni marš progresa.

Oblak na prvi pogled je klasični marksista, on stalno spominje sirotinju zbog koje se bori, poziva na srce a ne samo hladan razum, i polako se razočarava u socijalističku realnost koju čini koegzistencija Prvog svijeta, Đilasove ''nove klase'' upravnika raznih vrsta koji su formirali svojevrsnu aristokratiju fizičkim preseljenjem u njihove rezidencije (poput Oblakovog saborca), i Trećeg svijeta zaboravljenih, prezrenih sa dna socijalne ljestvice. On se pripremao za mirnu starost koju je namjeravao da provede na primorju na svom brodiću Don Kihotu, ali sada izgleda da će po treći put u životu morati da uzme pušku u ruke.

I sve je to bajno-sjajno, uostalom, hrvatska dijalektika ne bi bila toliko prepredena kada bi na tom najpovršnijem nivou bila antisocijalistička, antijugoslovenska i šta sve ne... Poslije svega, Oblak želi da se osveti trijumfalnim ''podvigom'', tako što će nakon što je izborio da se rušenje njegove kuće obustavi, on tu kuću srušiti sopstvenim snagama i ''slavno'' napustiti ovaj svijet. Naivniji gledaoci bi pomislili da je on tim rušenjem u stvari želio da razotkrije malverzacije preduzeća preko puta, koje mu konstantno steže gušu, međutim, to bi se lako zataškalo i suštinski je nevažno, jer kroz film stalno provejava ideja napretka i potrebe da novo zamijeni staro.

Oblak u stvari shvata hrvatsku dijalektiku i raskida svoj ideološki dogovor sa konjušarom Dragišom (Miki Manojlović), naime, slijed društveno-ekonomskih formacija (koji se i pokazao istinitim) nije tipično marksistički, nakon austrougarskog feudalizma nastupio je socijalizam, kojeg je američki sociolog Rajt Mils smatrao modernističkom mašinom koja sprovodi industrijalizaciju na mnogo brži način nego kapitalizam, polako ga sustižući. Sociolozi su krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina čak proricali polako ali sigurno tehnološko pomirenje SSSR-a i SAD-a, nadovezujući se na logiku masa x ubrzanje jednako komunizam, a komunizam podijeljeno sa privatnom svojinom jednako kapitalizam. 

Dakle, prema hrvatskoj dijalektici nakon socijalizma dolazi kapitalizam, kojeg Oblak sa žaljenjem prihvata, shvatajući da je on sam stvar prošlosti. Ipak je Don Kihot imao vrlo sličnu priču, on je kao što znamo ostarjeli buržuj koji pred kraj života shvata koliko je dosadno proveo svoje vrijeme na Zemlji, te odlučuje da povrati staro viteško doba. Naravno, očigledno je da su kod Kihota revolucija, pravda i istina tek aveti, on je, kao što smo jednom već citirali Ernsta Bloha, ''veličina koja vara samu sebe'', on shvata da je on sve samo halucinirao, degradirajući bilo kakve eksplozivne implikacije spomenutih pojmova. Ako revolucija postane samo subjektivna igrarija kao kod Don Kihota, onda je socijalizam samo momačko veče za kapitalističko vjenčanje. 

Hrvati su to kao što vidimo uvidjeli prije Srba, koji su i dalje ostali na nekom nivou bezumne požrtvovanosti narodnog heroja Šolaje. U njegovom slučaju takođe se ponavlja situacija iz Noža, koju su Hrvati vješto izbjegli u Ničijem sinu, a to je da Šolaja odbacuje apstraktno rezonovanje, ne odlučuje se da priđe partizanima niti pokušava da pomiri ove sa četnicima iz nekih suvislih razloga, on ne razmišlja o implikacijama niti posljedicama svog čina, već prelazi na partizansku stranu zato što su pijani četnici ubili njegovog poznanika muslimana. To je u nekom ljudskom smislu strašno, ali dijalektika očigledno trpi. 

Dok se Oblak, uprkos svom negodovanju, čak negodovanju do smrtonosnog infarkta, ipak ideološki miri i sa korporacijom i sa naduvenim fudbalerom, Šolaja, kao i Srbi, i dalje ostaje između dvije vatre, nikad racionalno ne promišljajući odnos između partizana i četnika, niti ih stavljajući u neku istorijski širu ravan, čak ni danas. U jednoj sceni, pop koji je pijane četnike naveo da ubiju muslimana napada partizane zato što su crkve pretvorili u bioskope, prekrivši oltar platnom. Dokaz da je naša istorija ciklična za razliku od Oblakovog dijalektičkog progresa jeste to što su u nekim gradovima Republike Srpske početkom devedesetih neki bioskopi pretvoreni u crkve. A nama trebaju i crkve i bioskopi.