ŠIŠANJE avec PEŠČANIK

Idiotluk zvani Šišanje definitivno se širi dalje. Na takve gluposti sam jednostavno morao da odgovorim istom idiotskom mjerom. Iako je zanimljivo koliko je moguće naći pederskih momenata u filmu, ovo je ipak djelo daleko od bilo kakve subverzije. Stevan Filipović nije ni shvatio da je fašizam imao buržujsko-činovničke osnove, ili možda i jeste, ali je očigledna direktiva u ovom filmu bila da svi buržuji i činovnici – ne budu fašisti. Druga direktiva je bila da se svakom obliku patriotizma nalijepi fašistička etiketa. No, mislim da su tekstovi na Peščaniku, tempirani baš za bioskopsko prikazivanje Šišanja, oni koje treba uporedo analizirati sa filmom. U skladu sa tim, valja otkriti šta je to u ''vječnom fašizmu'' drugosrbijanski vječno.

                     Tradicionalizam

Umberto Eko je kao prvu karakteristiku totalitarizma zapisao kult tradicije. Naime, nakon svake ''osloboditeljske'' revolucije javljala se reakcija, pa npr. nakon francuske 1789. godine javila se kontrarevolucionarna katolička misao, a nakon klasičnog grčkog racionalizma takođe smo dobili autoritarne i tradicionalističke odgovore, u vidu kritike grada-države i propagiranja carstva kao boljeg oblika državnog uređenja, kao i ubistva filozofa Sokrata. Međutim, nakon čitanja ovog teksta najblaže sam razočaran (mada je ovo ipak novinski članak kojeg je Eko najvjerovatnije naškrabao), jer baš ova dva primjera definitivno nisu tako crno-bijela.

Spomenimo prvo Francusku revoluciju. Ona je uvela ideje slobode, jednakosti i bratstva u društveni život, i bez obzira da li je uspjela u tome riječ je o događaju koji treba poštovati. Ali ne treba zaboraviti da to nije bila ''laka vožnja'', i da je Francuska revolucija vrlo kompleksan fenomen, ne samo zbog činjenice da je sama od sebe degenerisala u napoleonsku diktaturu, pa je katolička (iako nije bila samo katolička, al' ajd') kontrarevolucionarna reakcija ipak morala biti intelektualno osnovana i sa nekog nereligijskog stanovišta, već i po samom početku revolucije. Pobuna je 1789. godine počela riječima Onorea Gabriela di Miraboa: ''Možete nas iznijeti odavdje samo na bajonetima''. Mirabo je bio sin aristokrate, u velikom sukobu sa sopstvenim ocem koji ga je zamrzio kada je mali Onore nakon preležanih velikih boginja ostao zauvijek razrovanog, rošavog lica, tako da ga otac tokom odrastanja nije nazivao sine već monstrume, čudovište itd... Onore je čak prebjegao u susjedne zemlje Beneluksa, ali i tamo ga je stigao očev gnijev, koji je iskoristio svoje državničke veze i izdejstvovao da mu rođenog sina osude na višegodišnju robiju.

Sav bijes koji se skupio u Mirabou mlađem pojavio se neposredno nakon izlaska iz zatvora, što je bilo u samu zoru revolucije. Mirabo je direktno ustao protiv oca i njihov sukob je simbol patologije koja je bila u nastajanju. Nikakav racionalizam koji se ovdje navodno suprotstavlja tradicionalizmu, fašizmu ili konzervativnoj misli uopšte, nije motivisao Miraboa da izgovori one riječi i započne revoluciju. U stvari, jedino ''racionalno'' što je Mirabo uradio jeste što je nedugo zatim postao kraljev ''plaćenik'', vraćajući se svojim aristokratskim korijenima umro je u drugoj godini revolucije u nekoj od svojih orgija.

Drugi vođa revolucije bio je Danton, vođa sankilota (bezgaćanaca, najsiromašnijeg sloja), prednjačio je u fanatizmu koji je ipak imao i socijalne korijene, za razliku od Miraboa. Ali valja spomenuti jedan važan detalj. Danton je kao državni ministar otišao u diplomatsku misiju na nekoliko nedjelja, i kada se vratio saznao je da je u međuvremenu njegova žena preminula i da je već pune dvije nedjelje pod zemljom. Bez razmišljanja je uzeo lopatu i otišao na groblje, otkopao svoje suprugu i imao je šta da vidi, proces raspadanja i crvanja je uveliko počeo. Naravno, nakon toga (hm, baš nakon?) je malo skrenuo pa su ga ''penzionisali'' i poslali na selo, ali on se ipak vratio nakon nekoliko mjeseci i vrlo brzo ga je Robespjer pogubio na giljotini.

Robespjer je posljednji u ovom ''racionalnom'' nizu, vođa jakobinaca, poznatih po tome što su giljotinirali preko pola miliona ljudi, ali takođe što su ime dobili po tome što su organizaciju osnovali u crkvi Svetog Žaka. Naravno, katolički svetac je tu nevažan, jer crkva je izabrana zbog Žan Žaka Rusoa, socijalnog mislioca, najpoznatijeg po djelu Društveni ugovor. Ono što se desilo u toj crkvi jeste zaklinjanje da će se Rusoove ideje sprovesti u djelo, a tu već nastaje vrlo mala razlika u odnosu na ono što Eko naziva totalitarnim kultom tradicije.

Jer tradicionalizam drži da je u praskozorje čovjeka, na početku ljudske istorije, zapisano jedno otkrovenje, u starim spisima koji su nam danas polurazumljivi, koje treba protumačiti i tome slično... Bez obzira što je i Rusoova misao bila prilično tradicionalna, u svojoj suštini ona je smatrala da se razumom može proizvesti novo društvo, i taj zadatak su preuzeli na sebe jakobinci. Razlika je, dakle, ta što totalitarizam ubija i uništava da bi stvorio ono što je nekad (valjda) postojalo, dok jakobinizam ubija i uništava da bi stvorio ono što nikad (valjda) nije postojalo. Za obične ljude razlika i nije neka, ako ćemo pošteno.

Zoran Đinđić igra upravo ovu Rusoovu ulogu, stvara se jedan đinđićevski kult tradicije, jer to je navodno ''poželjna'' tradicija, ma šta to značilo. Ali kult tradicije je kult tradicije, ili ne valja nijedan ili moramo svaki pretresti ponaosob, što Peščanik ne čini, on odbacuje kult tradicije kao takav veličajući kult Đinđića. A za Umberta Eka je i sinkretizam, sklonost kombinovanju čak i međusobno kontradiktornih vjerovanja i praksi, jedna totalitaristička karakteristika, pa bi po tome svaki proces kreativne destrukcije u stvari bio totalitaran, pa samim tim i đinđićevska verzija tog procesa. Jer izgleda da u Peščaniku niko nije čitao Karla Fridriha, koji je odavno dokazao da i razum ima svoju tradiciju.

                       Matematika

Druga Ekoova tvrdnja jeste da je tradicionalizam nastao kao reakcija na klasični grčki racionalizam, što je takođe problematična tvrdnja, jer je Platon mislilac koji je onda ni tamo ni ovamo, on je i racionalista i tradicionalista u Ekoovoj klasifikaciji. No nije mi namjera da sada nešto posebno dokazujem da su takve podjele na razum i tradiciju ili moderno i iracionalno prilično neozbiljne, i nekima je to odavno jasno a drugima nikad neće biti ma šta ja ovdje napisao. Mnogo je važnije da je Platon takođe jedan lik koji se nikad nije ''zajebao u računanju''.

Kao učenik Pitagorejaca, vjerovao je da su matematičke istine  u stvari istine univerzuma, i da po njima treba urediti i život na Zemlji. Dakle nije kao neki učesnici Farme, a i većina Srba, izgovarao Oče naš kao ''neka bude carstvo tvoje kako na Zemlji tako i na nebu'' (da ih je čuo neki zilot smatrao bi ih satanistima), već je smatrao da je to ''nebo'' pravi kriterijum (''carstvo tvoje na Zemlji kao i na nebu''), i da je to nebo moguće misaono obuhvatiti pomoću matematike.

Kao što je Eko rekao, ''u ur-fašizmu neslaganje je izdaja'', a u matematici nema te zajebancije – tu ne može biti neslaganja. Uređivanje društva u skladu sa matematikom jeste fašističko par excellence. Dakle, Novica se nikad i nije zajebao, on je samo dovršio jednačinu do kraja.

On nije ništa uradio do primijenio matematiku umjesto dijaloga, zamišljao oranice kao crtane lenjirom i aparthejd kao jedino moguće rješenje ''nacionalnog pitanja'', to je tako matematički još od Platona. Čovjek se stvarno zapita da li je Stevan Filipović totalna neznalica ili je ovo namjerno uradio, jer matematičar kao takav upravlja jednim totalitarnim univerzumom. Razlika između Novice i Relje je ta što je za Relju matematika samo sredstvo a ne cilj, on je tretira kao igru u kojoj se odlično snalazi, ali koja nakon izlaska iz učionice više ne utiče na njegov život, dakle, kod njega je riječ o svojevrsnom antiintelektualizmu, karakteristici koju Eko pripisuje ''vječnom fašizmu'', iako je kod Platona upravo intelektualizacija čitavog društva bila uzrok stvaranja njegove teorije države, koju su u dvadesetom vijeku mnogi (na čelu sa Poperom i njegovim djelom Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji) smatrali prethodnicom fašizma, uostalom, učenje o eugenici je preuzeto baš odatle.

Novica, s druge strane, smatra da je matematika primjenjiva svugdje, da može da otvara vrata porodičnih kuća, razbija najvažniju društvenu podjelu na javno i privatno koja je posljednja brana totalitarizmu, određuje kako će npr djeca (a vidimo da se i Eko i Filipović bave djecom) biti vaspitavana, u skladu sa tradicijom ili ljudskim pravima ili nečim trećim potpuno je svejedno, ako je granica između privatnog i javnog razorena – riječ je o totalitarizmu, pa makar to činio u ime ''slobode, jednakosti i bratstva'', jer više ne postoji neko (bar privatno) polje društva zaštićeno od neke ideologije (bila ona i liberalna). Ako se nešto gura u sve pore to je totalitarizam.

                       Simulakrum

Još jedna Ekoova tvrdnja jeste da savremeni fašisti sigurno neće izreći rečenicu ''Jevreje u logore'', već danas mogu nositi i ''najnevinije maske''. Mogu naći i neku drugu skupinu, uostalom, odakle mi znamo da današnji fašisti neće izreći rečenicu ''Dveri srpske su fašistička organizacija'' ili ''Mi moramo da se borimo protiv srbofašizma''? Odakle mi to znamo, iskreno? Fuko je prije nekoliko decenija upozoravao o ''fascism in us all'', ne misle valjda gospoda iz Peščanika da to njih nije zakačilo.

Jer šta je ono što bismo stvarno mogli nazvati suštinom fašizma? To u stvari nije tradicionalizam, on tu može biti i nevina maska, jer paradoks koji Eko pronalazi u fašizmu (ali ga ne shvata, što je vrlo čudno jer je to maltene njegova stručna oblast) jeste ta da se on poziva na tradicionalizam ali da se vjerno drži tehnologije, i ponosan je na svoja industrijska dostignuća, koja bi tradicionalizam posmatrao kao zlo koje treba napustiti, i to bukvalno, npr Mekintajerova (McIntyre) teorija poziva na potpuno napuštanje modernog društva i život u komunama u skladu sa učenjem Tome Akvinskog. Moderno društvo će se vremenom urušiti samo od sebe (to misli i Žižek, dakle nije samo religiozno razglabanje), pa će komune postati izvori starog i provjerenog znanja i omogućiti ''moralni preporod''. Nešto kao Kostnerov film Poštar.

Ne možemo reći da je tradicionalizam u ur-fašizmu bio puki simulakrum, označitelj-maska tehnološkog označenog, ali možemo tvrditi da je tu tehnološki aspekat priče bio jedini Realan. Jer kod svih velikih sila karakterističan je tradicionalizam u porodici i kulturi i modernizam u ekonomiji, vojsci, politici itd. (što je primjetio njemački sociolog Klaus Ofe u knjizi Modernost i država koja je prevedena i kod nas, bavi se između ostalog i istočnoevropskim tranzicijama, ali izgleda da je ni u jednoj partiji nisu čitali). To jest, zakon gravitacije važi samo za kulturu, a odavno je pobijeđen u sferi ekonomije i kosmosa, te možemo ''padati u vis'' (biti individualisti) samo u fizičkom smislu, ne i duhovnom.

Takvu kombinaciju baštine i Sjedinjene Države, danas najrazvijenija zemlja na planeti i ujedno, bar što se hrišćana i bjelaca tiče, najreligioznija. Spoj vjere i tehnologije (Star Wars?) niko u SAD-u nije okarakterisao kao totalitaran osim kritičke teorije društva. Pa tamo je religija odavno TV religija. A to onda više i nije religija već njena simulacija. Amerikanci su odavno onaj Matrix koji navodno kritikuju obožavajući ga, i kultura je restrukturirana u skladu sa tim. Klasična porodica odavno ne postoji osim na televiziji. Religija ne postoji osim na televiziji itd... U jednom takvom kontekstu, u kojem i mi živimo uprkos zaostajanju na drugim poljima, veliko je pitanje zašto bi iko pomislio da je tradicionalizam igrao neku značajniju ulogu u totalitarnim društvima od uloge simulakruma ?

Jer već sam spominjao da je priča o Atlantidi zapravo samo mit, i da su toga nacisti bili itekako svjesni, oni su je propagirali, govorili su u ime naroda i tumačili njegovu volju, što Eko naziva ''selektivnim populizmom''. Selektivni populizam podrazumijeva da postoji jedna manjina koja je umislila da tačno zna ono što narod želi i šta mu je potrebno. Npr, filmski radnici u Srbiji smatraju da znaju šta trebaju da snimaju, iako se ne oslanjaju ni na kakva istraživanja tržišta, test-publiku i tome slično. Nije uopšte nemoguće da neko svojevrsnom dedukcijom pogodi narodnu žicu (pa i ovaj blog to ničim izazvan misli), i možda je Filipović to djelimično i učinio, gledanost filma je odlična za srpske prilike, gledalo bi ga i više ljudi da ih ne mrzi da idu u bioskop ili da ispljunu pare za kartu, ali tek ćemo vidjeti da li je pored pogođene teme pogođena i teza, to jest da li film stvarno udovoljava svojoj publici. Uostalom, drugosrbijanski film bi morao deset godina nakon 5. oktobra da napokon i dobije sopstvenu publiku, simulakrumska indoktrinacija je čudo.

Ali važno je napomenuti, pa makar Filipović pogodio sve, i temu i tezu, da je Šišanje već djelo ''selektivnog populizma'' kojeg Eko svrstava pod fašističku karakteristiku, jer Filipović se samovoljno postavio za tumača ako ne narodne a ono ''demokratske volje'', on je taj koji određuje sadržaj filmskom (i dalje masovnom) mediju, a ne pita same građane šta žele da gledaju, što je prilično nedemokratski, zar ne. I kako uopšte neko sa rediteljskom ''palicom'' u rukama može sebe da doživljava kao osobu demokratskih uvjerenja kada se film ( a boga mi ni privreda, društvo, porodica, kultura ili obrazovni sistem) ne može stvoriti bez neke vrste šefa? Ako kažete da uvijek mora da postoji direktor, usmjerivač, neko ko nadgleda, to vas ne čini fašistom. Jer ako nije tako, šta je onda Filipović do šef simulakruma? U tom smislu on nije uopšte shvatio tehnološku stranu fašističke priče, već se zadržao na pukoj retorici, koristeći istu tu tehnologiju da nam nešto kaže.

                          Propadanje zajednice

Posljednja stvar koju treba spomenuti u ovom amaterskom Šišanje-Peščanik dobacivanju loptom jeste teza da su fašisti opsjednuti dekadencijom, u stalnom sukobu sa onima koji ugrožavaju ''zdravlje zajednice''. Rastislav Dinić je u svom tekstu Zveri srpske kao muva bez glave lupio i ostao živ da je svaki fašista ''osećao da je on sudbinski rođen na razdelnici između nacionalnog pada i nacionalnog preporoda''. Sve je to super, ali šta ako riječ ''nacionalno'' zamijenimo riječju ''demokratsko'', šta onda dobijamo?

Fašista je osjećao da je on sudbinski rođen na razdelnici između demokratskog pada i demokratskog preporoda.

Šta kažete? Nemoguće? Zbog jedne riječi pa nemoguće? Hm... a zašto je nemoguće? Najvjerovatniji odgovor bi bio da je to ipak ''demokratski'' preporod. I stvarno se čovjek mora zapitati šta se to nalazi u ''nacionalnom'' a ne nalazi se u ''demokratskom'' preporodu? Sigurno je da to nisu identični skupovi, ali nije poenta u tome, skupovi mogu biti o bilo čemu.

Evo primjera: Fašista je osjećao da je on sudbinski rođen na razdelnici između mira i rata. Pitanje je: zašto bi odluka o ulasku u rat bila fašistička? Ne želim da me sad neko napada da sam militarista ili ne znam šta, ali odluka o ratu je odluka o ratu, ona nije ni demokratska ni fašistička odluka. I demokratske zemlje mogu da donesu odluku o ratu (ako ne vjerujete meni vjerujte Džonu Rolsu (str. 18) koji to tvrdi, a on nije ne znam ko već otac političkog liberalizma). I demokratske zemlje mogu da zaključe da su doživjele nacionalni pad i da moraju nacionalno da se preporode. Izgleda da je samo u Peščaniku nacionalni preporod nešto fašističko po definiciji.

U skladu sa takvim iracionalnim fanatizmom, peščanička jagnjad napada nacionalističke vukove: Boško Obradović poziva na ''moralni i duhovni ustanak'', dok je Musolini pozivao na ''moralnu i duhovnu revoluciju'', dakle - Obradović je fašista! Ali sam Eko je već spomenuo da Musolini nikad nije ispunio obećanja o stvaranju ''etičke države'', o moralnom preporodu i tome slično, čitava ta retorika je bila bliža simulakrumu nego stvarnosti. Ono što je problem za Dinića jeste da uopšte uđe u razlikovanje ''obećanja'' i ''realnosti'', jer bi to otežalo sadašnjoj vlasti da obećanje predstavi kao stvarnost, nešto na šta bi im i Lav Geršman pozavidio. Zato je bolje da propagiranje onoga što fašisti nikad nisu učinili nazovete fašističkom ideologijom, a ono što jesu preuzmete za sebe.

Jer šta je, osim gore pobrojanog, fašizam još uradio? On je propagirao takozvani ''treći put'', onaj koji neće biti ni lijevo ni desno, već između kapitalizma i marksizma. Preporodom nacionalne zajednice prevazići će se klasni konflikt, i to su i neki značajniji sociolozi poput Karla Manhajma zabilježili kao činjenicu u Njemačkoj – klasni konflikt je ili ublažen ili potpuno nestao, iz ovog ili onog razloga.

Naravno, za Dinića su desnica, preporod zajednice i fašistički teror sinonimi, zahvaljujući intelektualnom kukavičluku i životarenju unutar takvih kategorija on i jeste Peščanikov čovjek, jer bi se svako razuman morao zapitati – ako je već cilj fašista na čelu sa Dverima srpskim da komunitarističko-fašističkom retorikom uguše klasni konflikt u Srbiji, gdje je onda taj klasni konflikt danas? Zveri srpske kukaju kako je zajednica na ivici izumiranja, nacija je na putu da dotakne dno, preporoda nema na vidiku – a nema klasnog konflikta? Klasni konflikt u Srbiji izgleda da je rjeđi od muslimana koji se krsti, ili hrišćanina koji klanja, kako hoćete (ovo sam namjerno fašistoidan), nema ga ni u filmu. Onog trenutka kada Peščanik bude pokrenuo pitanje klasnog konflikta (kad su već desnica i fašistički teror sinonimi, valjda je Dinić ljevičar?) mislim da će na vrbi roditi grožđe. Izgleda da nije preporođena nacionalna zajednica ta koja je prigušila klasni konflikt u Srbiji u kojoj on ima na stotine razloga da bukti kao Neronov Rim, izgleda da to može i ideologija ''demokratskog'' preporoda da uradi i to mnogo efikasnije od Hitlera. Ipak Hitler nije znao šta je simulakrum.