TECHNOTISE: EDIT I JA

Film Edit i ja ne bi bio vrijedan pažnje da ne predstavlja nešto (staro-)novo na srpskoj kulturnoj sceni, sa svojim rasponom likova od klasičnih drogaša koji pokušavaju biti simpatično smiješni do klasičnih seljaka koji vas šalju na njivu kritikujući ''današnju omladinu''. Između njih se može naći i pokoja zbunjena mala početnica (znate?) poput glavne junakinje Edit, za koju već važi fraza ''prosječna Beograđanka''.

Dakle, nalazimo se u 2074. godini koja se u malo čemu razlikuje od današnjeg doba. Tvorac filma Aleksa Gajić i javno je izjavljivao da je htio da sačuva svojevrsni šmek Beograda, čuvajući neke njegove arhitektonske, ali i antropološke crte. Tako nam nudi niz prepoznatljivih likova od već spomenutog seljaka koji iz nepoznatih razloga još koristi ručni alat poput grabulja i tome sličnog, obučenog u narodnu nošnju. Seke Sablić koja ponavlja svoju rolu histerične majke iz serije Ljubav, navika, panika, Nikole Đurička koji ponovo glumi mlađeg i plavljeg sebe, do pajkana sa svojim stojadnicima u letu.

U tom digitalno-sentimentalnom gradu ponajviše nam ostaje isto ''mlado pokoljenje'' što bi rekao drug Tito, naša mladež u stanju ''vječitog djetinjstva'', ili u ovom slučaju - vječite budućnosti. Tolika količina apolitičnosti skoro vrišti da bude politički čitana. Ako se Editina podsvijest personifikuje u liku dečka s kojim se igrala doktora, onda i čitav ovaj film možemo tumačiti kao jedno veliko otjelotvorenje savremenog političkog nesvjesnog našeg pokoljenja.

Naime, film na propagandnom nivou želi da insistira na klasičnim stupicama, poput sukoba sela i grada, ''patrijarhalnog'' i ''emancipovanog'', gomili konzervativaca koja guši vesele drugare, i žudi za savršenom situacijom u kojoj neće biti roditelja koji će nas pritiskati da učimo, neće biti profesora zbog kojih ćemo morati da ugrađujemo čipove u sebe, i naravno - da neće biti seljaka koji nas stalno podsjećaju čiji hljeb jedemo (zauzeti konzumiranjem plastičnih lutki raznih veličina i boja). Sve u svemu, jedne neradničke fantazije u kojoj novac pada sa neba.

Ko zna, možda tvorac filma time samo opominje mladu generaciju uvodeći epizodiste iz nižih slojeva društva koji dolaze do riječi, makar ta riječ izazivala podsmijeh glavnih protagonista. Ali opet, ovaj film definitivno neće poslati jasnu poruku o tzv. ''vječnom djetinjstvu'', to jest vječnoj samoskrivljenoj nepunoljetnosti današnje omladine. Jer šta uopšte znači živjeti u ''vječnoj budućnosti''? Prije svega znači ne živjeti u sadašnjosti.

Bezbrižna budućnost iscrtana u ovom filmu savremena je fantazija oličena u čuvenoj frazi ''borbe za budućnost naše djece''. Ali mi tu ''borbu'' ne vidimo, jednostavno smo prebačeni 60 godina unapred, iako sam Bog ne zna u kojoj državi se nalazi taj Beograd, kolike granice ima ta država, šta ljudi rade u 2074. godini, osim što se voze letećim tramvajima, bježe od letećih policajaca ili razmišljaju o oblinama glavne junakinje? Taj ''lenji Beograd'' koji ''živi u leru'' pokazuje se ne kao mjesto kritike sadašnje omladine već kao njena suštinska fantazija - produžiti djetinjstvo do u nedogled. 

Zato i nailazimo na talas tridesetogodišnjaka, čak četrdesetogodišnjaka, koji su u pogledu svoje psihičke ekonomije još nezrela dječurlija, čiji se sistem vrijednosti zasniva na gotovanstvu, i eventualnom sukobu sa ruralnom SFRJ generacijom, ne ulazeći u pitanje kako stvoriti 2074. godinu. Jer to njih i ne zanima. U suštini, oni su svi odavno razvili metalnu kičmu, odavno im ne možemo locirati dušu između beogradskog pomodarstva za zdravstvenim suplementima i new age jeftine psihologije. Falila je samo (nekim čudom odsutna) Evropska unija.