SRPSKI FILM : jedno nacionalističko tumačenje

Nedavni pokušaj političkog tumačenja Srpskog filma veličanstveni je promašaj. Ali uprkos tome me je natjerao da još jednom razmotrim konture Srpskog filma i pokušam da nađem bar neku kritičku tačku vrijednu pažnje. Sa gore spomenutim tumačenjem se, naravno, apsolutno ne slažem, ali je (kao promašeni pogodak) ono otvorilo jedno pitanje koje sam zanemario u svom prethodnom tekstu, stoga mu suprotstavljam jedno nacionalističko tumačenje filma (koje i sami nacionalisti, doduše, mogu lako odbaciti). Pri tome nisam promijenio mišljenje da sam glavno tumačenje filma već ranije odredio, i da će ga publika tumačiti upravo onako kako sam već rekao, kao posljednji izdanak kvazidrugosrbijanske kritike.

Naime, gore spomenuti pokušaj političkog tumačenja insistira da je u Srpskom filmu došlo do jedne farsične subverzije srpskog mita o Obiliću, koji je, ako je ikada i bio junak, danas samo prežitak devetnaestovijekovnog mišljenja koje je degenerisalo u vidu raznih Ovčara i Srebrenica. Međutim, upravo na tom mjestu vidimo da je kritika Miloša kao mitomana koji je jedan apstraktni princip uzdigao na nivo smisla života u stvari počela da se guši u sopstvenoj apstrakciji, zaboravljajući da je Srebrenica isto toliko mit koliko i sam Miloš Obilić.

Zašto? Zato što nikad nije ni pomislila na Realno. Da bi uopšte otkrili subverziju, dakle razotkrili nešto kao mit i njegovog sljedbenika kao mitomana, mi moramo da uronimo u Realno (društvo, njegovu kulturu i sve specifičnosti jedne socijalne sredine). Ali to Meho ne čini, i koristi Realno samo kao tamno ogledalo u kojem se ogleda unaprijed određen zaključak - da je riječ o kritici srpske mitomanije. Međutim, trauma Realnog ne može tako nedvosmisleno i nedijalektički da se ispolji, već upravo suprotno: Miloševa izdaja (kao trauma Realnog) morala je klasičnim psihološkim mehanizmima represije da se ispolji kao drugosrbijanska subverzija mita. Svijest mora sebi da pribavi miran san. To sve znači da Miloš priželjkuje tumačenje da nije ništa i nikoga izdao jer i nije imao šta da izda! Sve je to mitomanija!

Ali nije mitomanija. I Miloš i njegovi drugosrbijanski politički tumači će morati da se suoče sa ''pustinjom Realnog''. 

Meho skreće pažnju na nenarativne elemente, i s pravom pronalazi kao ključnu sliku posljednje večere na srpskom carskom dvoru u posljednjoj sceni u kojoj se nalazi Ana Sakić. Na slici se vidi kako Obilić podiže bodež, što istovremeno čini i sam pornoMiloš na (u nedostatku Murata) njegovoj sljedećoj žrtvi, koja je po Mehu samo simbol Srebrenice. Međutim, očigledno je da toj posljednjoj večeri nedostaje jedan element, tačnije neko - sam Lazar (osim ako Ana Sakić nije Lazarica), onaj kojeg je pornoMiloš izdao i predao se Vukmirovoj ideologiji (Vuka Brankovića).

U tom trenutku ovo je postao Srpski film.  Jer pustinja Realnog je sljedeća: trauma, taj nenarativni element ovog filma nije nijednom spomenuta, ali sve se vrti oko nje, kao i sama posljednja večera - Kosovo i Metohija. Ono ''vječno'' srce Srbije koje je danas u rukama albanskih terorista. Hajde da demistifikujemo taj mit o Obiliću. Prvo on i nije mit, već zavjet da će se braniti sveta zemlja od bilo koga i nikako dozvoliti da ode bez borbe. Ali otišla je bez borbe. Taj zavjet više ne važi za današnje Srbe, da je važio Kosovo ne bi ni bilo tu gdje jeste. Oni ne smatraju da je kontrola Kosova i Metohije ujedno i garant stabilnosti teritorije čitave Srbije, prosječni građani se ne zanimaju vojnom strategijom i geopolitikom, i ne vide vezu između odbrane države i sopstvene porodice. Jednostavno, smatraju da će se te porodice odbraniti same od sebe, čime se opet vraćamo na pitanja ekspresivne i strukturalne kauzalnosti koje smo ranije pominjali. Oni nikad neće doći do onog antičkog uvjerenja da je svaki građanin ujedno i ratnik, to jest da je ratnik garant građanina i njegov apsolutni preduslov.

Izdavši Lazara, ispunjavajući proročanstvo Vuka Brankovića, Miloš je odbacio ratnički Obilićev zavjet, i time prepustio sopstvenu porodicu na milost i nemilost starim balkanskim drumskim prolaznicima kojima je zavjet zaprečavao put. Odbijajući Obilićev izbor, Miloš je sam prouzrokovao dezintegraciju sopstvene porodice, što je Vukmir samo doveo do radikalnog simboličnog kraja - uništenjem porodice od strane Miloševog otpadničkog falusa, čime ga je, kao i svakog izdajnika i krivca za nastanak terorističke države Kosova, napokon stigla Lazareva kletva:

"Ko je Srbin i srpskoga roda,
i od srpske krvi i kolena,
a ne došo na boj na Kosovo,
ne imao od srca poroda,
ni muškoga ni devojačkoga!
Od ruke mu ništa ne rodilo,
rujno vino ni pšenica bela!
Rđom kapo dok mu je kolena!"

Uništavajući sopstveni porod stalnim racionalizacijama sopstvene izdaje, od obilićevske mitomanije do umjerenog i razumnog Vuka Brankovića, te ostalih komunističkih kritika srpske nacionalne svijesti, do drugosrbijanskih naklapanja o Srbinu kao shizofrenom biću istovremenog klanja i žrtvovanja, Miloša je, kao i svakog izdajnika stigla Lazareva kletva.

Kao što rekoh, prosječni filmski gledalac će ili biti zgađen ovim filmom ili ga doživjeti upravo na onakav način kao što je to Meho i opisao, ali ta drugosrbijanska priča je samo pokušaj da se izbore sa traumom Realnog, sa konačnom izdajom Srpstva, koja će, kao i u grčkim tragedijama, kad-tad doći da naplati račune. Ovu Vukmirovu lekciju (koja je Radivojeviću dozvolila jedno horor-kažnjavanje izdajnika) nećemo skoro naučiti.